Restl Velike Srbije

 
 
Pokrenimo Vojvodinu
Iz medija | Petak, 16. 12. 2016. | Komentara: 0

Restl Velike Srbije

NOVI SAD - Nenad Čanak, lider Lige socijaldemokrata Vojvodine i narodni poslanik, slojevita je i netipična politička ličnost. Bez dlake na jeziku, direktno i veoma slikovito za Ekspres govori o stanju u Skupštini, ličnostima koje su obeležile poslednjih četvrt veka, o posledicama kulta ličnosti negovanim u komunizmu, o mešanju crkve u politiku, o autonomaštvu... 

LSV

Složićete se da se najnovija zbivanja u Skupštini više ne mogu nazvati cirkusom, jer cirkus ima organizovane artističke tačke, to više liči na malu palanačku železničku stanicu bez voznog reda. Da li je Vama prijatno tamo?

- Nisam ja tamo da mi bude prijatno nego da zastupam interese onih koji su me tamo poslali. Moja lična prijatnost je apsolutno u trećem planu i ne vredi o njoj ni pričati, jer nikome elementarnog kućnog vaspitanja tamo ne može biti neprijatno, nego ne može da bude uopšte prostor u kome se nalazi bez da oseća duboku nelagodu. Ali to je manje bitno, bitnije je to što taj prostor nije slučajno, po mom dubokom uverenju, doveden u ovakvu situaciju. U pitanju je zao naum koji je posledica ideje dela izvršne vlasti da deplasirajući Skupštinu i dovodeći u pitanje sudske organe praktično napravi jedan puzajući državni udar koji bi građani dočekali sa olakšanjem i oduševljenjem da i te sramote, eto, više nema. 

Zvuči malo paranoično.

- Znam, i to kao priča nekog poklonika teorija zavere, ali najbolji primer za sve to je možda činjenica da kad pogledate tabloide i kada pogledate pisanje o javnim institucijama u proteklih mnogo godina, uvek ćete naći da je Skupština ta koja je na dnevnom redu. Uvek je najvažnije pitanje cena hrane u skupštinskom restoranu iz čega se vidi da ti zli poslanici, ustvari, idu u Skupštinu da bi jeftino jeli, pa ko je kakvim prevoznim sredstvom došao iz čega se zaključuje da su ti poslanici, eto, bože moj, korumpirani. Skupština ima direktne prenose i samim tim se onda prikazuju upravo ti najbizarniji detalji i najskandaloznija ponašanja dela narodnih poslanika, a previđa se rušenje autoriteta Narodne skupštine koje se radi sistematski. Kad kažem sistematski ne treba zaboraviti da imate ljude koji su predsedavali Skupštinom a nisu znali kako se zove, recimo, predsednik Italije, ljude koji su predsedavali i meni oduzimali reč kad sam upozoravao na rušenje autoriteta Skupštine zato što sam spominjao Hitlera i njegovo delo „Moja borba“ u kome on jasno kaže da su poslanici parlamentarne gusenice koji ništa korisno ne rade nego samo između sebe spletkare, a da je Skupština nešto što je potpuno nepotrebno nemačkom narodu i nemačkoj državi koja pretenduje da bude moćna. Nije to slučajno.

A motivi?

- Motivi su vrlo jednostavni. U pitanju je nametanje autoriteta koji bi bili van domašaja demokratske kontrole. Pogledajte, dugi niz godina koje su institucije u Srbiji s najvišim nivoom poverenja građana. To su tradicionalno vojska, crkva i Akademija nauka. Tri institucije nad kojima ne postoji nikakva demokratska kontrola, nad vojskom bi mogla da postoji ali je nema. Dakle, u pitanju je uklanjanje građana iz procesa odlučivanja o njihovim sudbinama, pa i preko svojih predstavnika. Čuvanje Skupštine kao institucije uslov je da ova zemlja ne sklizne u otvorenu diktaturu dela izvršne vlasti.

Kad tako govorite to pomalo liči ne samo na teoriju zavere, već i na insinuaciju koja iza sebe ima neku dublju političku pozadinu i potrebu.

- Postoji duboka potreba da se o tome govori, jer ako se ne budu branile institucije preći će se na vaninstitucionalno, omiljeni slogan Slobodana Miloševića: „Institucionalno ili vaninstitucionalno mi ćemo naš cilj ostvariti“. To je njegova čuvena izjava.

Ali, ko treba da zaštiti to o čemu pričate kad vi sami među sobom, kao deo te institucije, niste u stanju? Ne može izvršna vlast da obezbedi autoritet. 

- U velikoj meri je Skupština od 1990. godine, kad je obnovljeno višestranačje, bila govornica ili drugim rečima platforma sa koje su iznošeni stavovi i dobijana politička prisutnost i legitimitet političkih stavova. Upravo takvim pristupom gde je Skupština bila zamena za prigušene, da ne upotrebim neku težu reč, medije u Srbiji, i dovela je do njene tabloizacije, da tako kažem. Imate situaciju danas da je zaista vrlo skroman medijski prostor u koji se može uopšte ući s političkim idejama. Od ’90. godine, u godinama koje su sledile, imali ste niz političkih tok-šou emisija u kojima su se mogla sukobiti mišljenja, izneti nešto iz političkog programa. Kako je vreme proticalo, a naročito posle 5. oktobra 2000, političke emisije su potpuno nestale i praktično nemate nijednu za sučeljavanja političkih ideja, već samo na dnevno političke teme. Nemate gde da progovorite već dugi niz godina. 

Mislite da u tome leže razlozi ovakve šarade?

- Između ostalog. Došlo se do toga da poslanici u Parlamentu, tvrdeći da im predsedavajuća ne da reč, mašu transparentima s likovima iz crtanih filmova i kojekakvim parolama. S druge strane, na Administrativnom odboru smo pre nekoliko dana imali situaciju da predsedavajući Aleksandar Martinović, bukvalno kršeći sva pravila parlamentarizma, ne da reč nijednom poslaniku opozicije koji je bio prisutan, ni po Poslovniku, ni po tački dnevnog reda. Iščita sinopsis, zaključi sednicu i proglasi je legitimnom, što je potpuno nemoguće, samim tim odluke na toj sednici ne mogu biti validne. Međutim, nema zaštite od svega toga. A o povredi Poslovnika glasa Skupština u plenarnom sazivu gde će većina po stranačkom nalogu glasati da nije bilo povrede, pa imate urušavanje Skupštine. Ljudi često izvršnu vlast upoređuju s Vladom, a ja ne govorim o Vladi već o nepromenljivom delu, o nereformisanim bezbednosnim strukturama, o neotvorenim dosijeima, o odsustvu lustracije, o svemu tome za šta je bilo prerano, dok nismo došli do toga da je prekasno. Danas imate situaciju gde se bukvalno Skupština pretvara u ruglo, gde bi građani trebalo da, kao što je to uradio kralj Aleksandar šestojanuarskom diktaturom i obznanom, pojavi neko ko će reći: „Ja neću više da između mene i građana stoje političke stranke koje su lopovi, lažovi, korumpirana družina koju treba razjuriti“... I naići će se na ogromno odobravanje onih koji Skupštinu cene na osnovu postupaka nekoliko bukača i šarlatana.

Pri čemu sad nemamo kralja Aleksandra.

- Pa još nije kralj.

Pokrenuli ste, ili ste pobornik, priče o lustraciji. Zar ne mislite da je kasno, da je prilika za lustraciju propuštena još 2000. godine?

- Lično sam se zalagao oktobra 2000. da se hitno zabrani političko delovanje SPS, SRS, Stranci srpskog jedinstva i Jugoslovenskoj levici. Tada mi je Zoran Đinđić rekao, to je bilo na predstavništvu DOS-a odmah posle 5. oktobra: „Hajde, molim te Nenade, ne možeš praviti demokratiju zabranjivanjem stranaka“, što ima određeni teoretski značaj. Ali u nizu istočnoevropskih zemalja su, prelaskom u druge sisteme funkcionisanja, višestranačje, zabranjivane do tada vladajuće komunističke partije. U Nemačkoj je posle Drugog svetskog rata zabranjena Nacionalna socijalistička radnička nemačka partija zato što bi strukture koje su napravili i stekli gušeći slobode svih ostalih, nastavile da postoje ukoliko se ne bi demontirale. To ovde nije učinjeno. 

I šta su, po Vašem mišljenju, posledice?

- U roku od samo nekoliko godina imali smo veliki povratak SPS koja je zadržala sve svoje strukture i imovinu SK i SSRN, čijim je spajanjem nastala SPS.  Praktično su pokupili imovinu ogromnog broja građana koji su plaćali članarine i na druge načine finansirali u vreme jednopartijskog sistema te dve organizacije. To nije urađeno. Srpska radikalna stranka, kao večito strašilo i gvozdena metla kojom je Milošević metlao svoje političke neistomišljenike, uvek je bila stranka s lažnom ličnom kartom dok nije podivljala, kako to obično biva i pretvorila se u samostalnu silu koja kreće da sprovodi svoju logiku programa krvi i tla. Sve to je trebalo da se zabrani i lustrira. U stranke su se uvukli direktni eksponenti onih koji su se suprotstavljali reformama i lustraciji, koji su se suprotstavljali bilo kakvim promenama u bezbednosnim strukturama koje nisu menjane još od Drugog svetskog rata.

Koliko je to uopšte realno 16 godina posle? 

- Mislim da bi vam daleko bolji sagovornik od mene za to što sada govorite bio Simon Vizental, pošto se fondacija Simon Vizental bavi 71 godinu posle završetka Drugog svetskog rata pronalaženjem nacista koji su izbegli ruku pravde.

Ali to su nacisti, da ne odemo predaleko, gruba je paralela.

- Možda izgleda grubo, ali pogledajte koncepciju funkcionisanja nacionalnog socijalizma u Srbiji kakav je postojao za vreme Slobodana Miloševića. Nemojte zaboraviti kako je nastao nacionalni socijalizam u Srbiji, zamenom komunističke ideologije u samoupravnom socijalizmu nacionalističkom. Na socijalističku strukturu totalne kontrole svih društvenih tokova samo je nakalemljena nacionalistička ideologija i dobijen sui generis nacionalsocijalizam i taj nacionalsocijalistički koncept. O čemu sam čitao u „Filozofiji palanke“ besmrtnog Radomira Konstantinovića u poglavlju „Nacizam u Srbiji“, što nije nikakva štamparska greška. Danas toga uveliko izbegavaju da se sete oni kojima to ne odgovara. Nacionalsocijalizam u Srbiji sigurno nije po svojim dometima napravio štete kao onaj u Nemačkoj, ali po broju prognanih, po broju zagađenosti političkog prostora ideologijama, čak izmenom vokabulara koju je recimo Viktor Klemperer u svojoj čuvenoj knjizi „Jezik trećega rajha“ potanko objašnjavao, a gde postoje praktično sve paralele sa jezikom Miloševićeve Srbije koji je dan danas dominantan kao način opštenja i komuniciranja preko medija, dobijate jednu suštinsku paralelu koja bode oči. Jer cela stvar je bila u nedodirljivosti, u tome da je to nadpolitička struktura gde Milošević sam po sebi nikad ne bi pao da nije došlo do toga da izgubi pet ratova, i protiv sebe okrene i one koji su bili protiv da se ratovi vode i one koji su bili nesrećni što je te ratove izgubio. 

Na šta konkretno mislite?

- Nije tako daleka paralela između nacista i Miloševićeve Srbije i likvidacije političkih neistomišljenika. Da su živi Ivan Stambolić ili Slavko Ćuruvija mogli bi o tome nešto da kažu. Da ne spominjem likvidacije onih koji su doživljavani kao opasni za sistem od ubistava finansijera opozicije pa nadalje. Stvorena je atmosfera koja do dana današnjeg nije popravljena, stvorena je atmosfera koje se odlično sećam. Način na koji je oduzimana nižoj rasi imovina u nacističkoj Nemačkoj vrlo je sličan nekim događajima u Srbiji. Niko neće da se seti porodice Barbalić i njihovog stana u koji su se uselili časnici SRS, pa je taj stan, evo ovih dana, i uknjižen na članstvo SRS, čime je stavljena sramna tačka na taj proces. Imali ste situaciju da su ljudi morali da pišu po kućama koja je srpska da ih ne bi izbacivale paravojne jedinice i useljavale kome se ko svidi. A zaboravlja se da su te paravojne jedinice bile čista laž. 

Bilo je teško tada ih razgraničiti.

- S tim što u Srbiji devedesetih nije postojala nijedna paravojna jedinica, sve su to bile grupe koje su bile praktično država s lažnom ličnom kartom. Od Šešeljevih junačina koji su se skoro goloruki, samo s kamom u rukama herojski suprotstavljali ženama, deci i vezanima, pa preko dobrovoljaca koje smo mi u ratu zvali „soni brigade“ pošto su se bavili uglavnom pljačkom bele tehnike, do Arkanovih dobrovoljaca koji su imali svi kriminalne dosijee i bili vezani za službu državne bezbednosti. Pa nije li glavni plakat koji je lepljen po gadovima u Srbiji bio Željko Ražnatović, a pored njega Badža Stojčić u to vreme komandant javne bezbednosti Srbije. Kako su njih dvojica na istom plakatu ako nisu deo istog projekta, iste države? Pa ko je dao Šešelju kasarnu u Bubanj potoku ako ne država, da u njoj skuplja oružje i regrutuje dobrovoljce? Znači, nije bilo paravojske. Sad mi recite kakva je razlika između toga i šutštafela, telesne Hitlerove garde koja se pretvorila u zloglasne SS jedinice? 

Ipak, ne vidim nijedan pravni put da se ostvari bilo kakvo pročišćenje po tom osnovu o kojem pričate moralnom, ličnom, krivičnom...

- Prva stvar je ne dozvoliti da se od toga odustane i zaboravi, jer to vuče jedno drugo. Zaborav vuče odustajanje, a odustajanje tera u zaborav. Zato smo mi ponovo izašli s predlogom Zakona o lustraciji koji će verovatno biti odbijen. Ali je bitno da postoji, da uđe u zapisnik i to će ostati zauvek u arhivama, da se neko borio za to što je beskonačno važno za zdravlje ove zemlje. Nije se prošao proces odvikavanja, detoksikacije, vraćanja u zdrav razum. 

Gde je u svemu tome Vojvodina?

- U jeziku Miloševićeve Srbije Autonomna pokrajina Vojvodina je bukvalno svedena na toponim - severna srpska pokrajina. Geografsku odrednicu gde se nešto nalazi i političku definiciju njenog statusa, srpsko ne znači u Miloševićevom jeziku ništa što ima veze sa Srbijom ili Srbima, nego srpsko koje je u skladu s Miloševićevom politikom. 

Neretko ste u tu mašineriju uvrštavali i crkvu.

- Crkva po definiciji ne bi smela da se bavi politikom, kao što nije do stranaka da se bave rađanjem, sahranjivanjem i bogosluženjima, ali nažalost u ovoj zemlji je sve to u velikoj meri povezano. Imate bizarnu situaciju da je Srbija zemlja u čijem Ustavu piše da je sekularna, a istovremeno imate sveštenike kao aktivna lica u vojsci. Srbija je zemlja koja je formalno sekularna, a MUP ima krsnu slavu. Kako može u sekularnoj državi da porodični praznik jedne konfesije postane praznik arhetipa državnog organa, jer od policije nema ničeg državnijeg? Svako javno preduzeće ima neku svoju slavu, gradovi su počeli da imaju svoje slave. Time se u ogromnoj meri poništava i multikulturalnost, multinacionalnost i u krajnjoj liniji vređaju ljudi koji su agnostici i ateisti. Svako malo čujete da je neko iz državnog vrha bio na konsultacijama s patrijarhom. Može se otići privatno, uvažiti u nekim protokolarnim trenucima, ali da se ide na konsultacije potpuno je suludo. Zašto se onda ne ide kod predstavnika svih verskih zajednica? Tako nakrivo krojena država nastala je kao ostatak, restl neuspelog projekta Velike Srbije, koji je Milošević pokušao da ostvari kad mu već nije uspela ideja preuzimanja Jugoslavije. 

Otkud zabluda da je Milošević hteo da uništi Jugoslaviju?

- To nije tačno. On je hteo da je preuzme, pa kad nije uspeo onda je mislio da raskrajke pusti njihovim putem, na prvom mestu Sloveniju. Mislio je da će pustivši Sloveniju i time narušivši spoljne granice Jugoslavije, unutrašnje granice učiniti nevažnima, pa da redefinicijom unutrašnjih granica između republika ostvari ono što je Šešelj nazivao skraćena Jugoslavija, a u duši svih nas velikih Srba bi to bila velika Srbija. Šešelj je time vrlo tačno davao definiciju tog poimanja Jugoslavije kao velike Srbije sa lažnom ličnom kartom. To je suština Miloševićeve politike. Tako se sve raspalo pa su od osam jedinica bivše SFRJ sedam postale države...

Koje u nizu sukobljavanja još uvek nisu same sa sobom. Nešto očito nije dovršeno.

- Moram se ponovo vratiti na početak razgovora. Nije urađena lustracija, nije urađen završni račun Jugoslavije. Ne treba zaboraviti jednu vrlo bitnu stvar, svi ratovi u istoriji su počeli time što se neko od nekoga brani i niko neće reći da je nekoga napao, svi su nešto branili. Kao što je Slobodan Milošević tvrdio da nikog ne napada nego Srbija pomaže da se Srbi brane. Istovremeno je Franjo Tuđman kao predsednik Hrvatske u to vreme tvrdio da Hrvatska nikoga ne napada nego samo brani svoju teritoriju. Od teritorije su ostala zgarišta a od naroda groblja. Kad pogledate malo bolje, videćete da su sada priče o hrvatskim braniteljima, vrlo lukrativna priča za dnevnu politiku. Do te mere da svako koliko god bio desno ili levo orjentisan uvek misli da ako još malo posoli neophodnom količinom uobičajene ksenofobije i nekakvog otpora prema istočnom susedu da će mu politika bolje nići, previđajući da od zla semena ništa dobro izrasti ne može. I zato je ova bizarna priča sa čokoladicama u Dubrovniku za mene verovatno najbolja moguća paradigma odnosa na Balkanu. Kako to da se niko nije setio da skine omot sa čokoladice i da pita: „Odakle je ova čokolada?“. Predsednik susedne države se izvinjava svojim građanima zbog omota čokolade, a ne izvinjava se za to što deca, ako im se ne pokloni čokolada, neće je ni videti. 

Ono što je utisak iz ovog poslednjeg talasa skupštinskih zbivanja, nekako se ističu ljudi iz Vojvodine. Nije li to neobično, ima li neku autentičnu pozadinu ili je to samo koincidencija?

- Nije koincidencija iz razloga što ne treba zaboraviti da je Vojvodina deo Republike Srbije koji ima drugačiju istoriju od ostatka Republike Srbije, gde i ostatak, centralna Srbija, da je tako nazovem, jer je „uža Srbija“ takođe jedan od nasleđenih imena iz one države, koje se ja trudim da izbegavam bežeći od stereotipa. Vojvodina ima nešto drugačiju istoriju od ostatka Srbije i zbog toga u njoj postoji nekoliko stvari koje ljudi van Vojvodine ne razumeju. Prvo, priča o tolerantnim Vojvođanima koji jedu slanine i piju špricere, sviraju im tamburaši i niko ne bi da se svađa, potpuno je jedna stereotipna koještarija. Jer je Vojvodina bila vojna krajina. Iz svega toga imate ostatke gde se stalno zaboravlja da se, recimo, svaki drugi konjički klub u Vojvodini zove „Graničar“, gde je Zemunska garda bila garda sastavljena od Srba vojnika koji su stajali na granici prema Beogradu, gde je lala, što je postao kolokvijalni naziv za sve Srbe u Banatu, ustvari bila vojna oznaka srpskih jedinica kojom su se razlikovali od drugih u Austrijskoj carevini. Sve u svemu, imate kod Srba starosedelaca u Vojvodini jedan jak nacionalni naboj, neću ga nazvati nacionalistički, koji su morali da zaštite svoj identitet pred ugarizacijom, germanizacijom... Taj jak nacionalni naboj se poznavao uvek po tome što ste morali da u srpskim kućama poštujete tri stvari: jezik, veru i kralja. Zato u Vojvodini, u starosedelačkim porodicama, imate ozbiljno uporište rojalizma, koliko god on danas bio anahron. To je recimo stvar koja se previđa. Previđa se da su etničke promene stanovništva u Vojvodini bile vrlo česte i da svakih 50 godina Vojvodina više nije bila ono što je bila pre toga. 

Može li se to nazvati i traganjem za identitetom?

- Naravno, a traganje za identitetom vodi u jedan tip ekstremizma. Podsetiću, svi građani pripadnici neke nacije uvek su radikalniji kada su u dijaspori nego u svojoj matici. Evo, Kosta Čavoški je jedan primer, a ima ih niz koji prosto ne mogu dovoljno da se nasrbuju i koji su mnogo ostrašćeniji Srbi nego što ima ijedan racionalni razlog. Zbog toga ljudi koji se zalažu za svoje ideje koje nisu nacionalne, recimo da su građanske ili regionalističke, moraju da odgovore istim ili barem približnim intenzitetom iskaza. Ko god bi u Čačku ili u Kraljevu napisao grafit „Ovo je Srbija“ odmah bi bio hospitalizovan, jer što bi to radio?! Ali kad se to napiše u Vojvodini to je već politički proglas. I tu leži priča zašto imate takav odnos snaga. Recimo, predsednica Parlamenta Maja Gojković je veoma obrazovana i veoma urbana osoba sa značajnim poznavanjem pop kulture, rok kulture i to ozbiljan poznavalac, nema šale oko toga. Kad sam nju video pored Šešelja pre 25 godina nisam mogao očima da verujem. Kakve veze ima ona sa Šešeljem? Otprilike nimalo. Onda sam shvatio da pošto je njena porodica došla iz geografske Srbije, a imala neke veze sa ne znam kakvim pokretima Drugog svetskog rata, to je bila inicijalna kapisla da se ona priključi Šešelju. Posle je ona menjala stranke i tako dalje... Nije ona postala zbog toga manje elokventna ili manje politički talentovana. Ona je, nemojte zaboraviti, bila direktno izabrani gradonačelnik, jedini direktno izabrani gradonačelnik Novog Sada. Odmah posle toga je ukinuto direktno biranje gradonačelnika. Ona vam je primer te potrebe sa jedne strane jakog nacionalnog definisanja, a sa druge strane samim tim samodefinisanjem nacionalnog ulazi u konflikt sa sopstvenom urbanošću i multikulturalnošću u kojoj se ona kao osoba konstituisala. To je nesporazum koji tu tinja i, naravno, da danas, da uličnim rečnikom kažem, ako su sve pare i sva vlast u Beogradu, onda je potpuno jasno da ko dobro živi sa „ovima iz Beograda“ može da računa na razne sinekure s jedne strane, a sa druge može da računa da neće stići u zatvor za ono što je napravio, tu mislim na recimo Marjana Rističevića i slične egzemplare izgubljenih karika u evoluciji primata. Potpuno je jasno da će se pojavljivati te apologete koji će se truditi da se nekako pribiju uz vlast.

Jeste li vi nekada poželeli da budete gradonačelnik Novog Sada, s obzirom da vam je i otac bio?

- Odrastao sam u porodici gde su ljudi bili politički angažovani, ali se u mojoj porodici, pošto su moji roditeji bili profesori univerziteta, politički angažman shvatao kao tip obaveznog dela života. To nije bilo pitanje da li hoćeš ili nećeš da se baviš politikom, nego bavljenje zajedničkim poslovima koje je obaveza svakoga intelektualca i svakoga ko ima malo višu svest o svojoj odgovornosti za zajednicu. Ja se nikada nisam trkao sa mojim mrtvim ocem, to je pogrešno raditi. On je bio gradonačelnik Novog Sada u jednom momentu, ali je bio i član Predsedništva Vojvodine dva mandata i on je umro na funkciji člana Predsedništva dok ga je Vojvodina imala. Moj otac je postao gradonačelnik 10 godina pošto smo se mi doselili u Novi Sad. Kad je umro ja sam sređujući njegove papire pronašao jedan govor koji je držao povodom dana grada gde je pisalo, između ostalog, da je Novi Sad „najveći grad na svetu zato što uspeva da sve nas koji smo u njega, koliko juče, došli upregne zlatnim nitima da vučemo njegova kola u njegovu veću slavu“. 
Kandidovao sam se jednom za gradonačelnika zato što je bilo potrebno podizanje popularnosti same liste na gradskom nivou, ali da mi je to neka velika želja bila, da bih ja tu nešto gradonačelnikovao u Novom Sadu, apsolutno ne. Zato što u Novom Sadu treba da rade ljudi koji imaju veću orijentisanost na komunalne probleme. Zato ta priča o gradonačelniku nije ono što mene interesuje.

Da li je moguće da se desi surogat DOS-a, da ozbiljni ljudi, koliko god da su stranke neozbiljne, mogli da se dogovore o zajedničkom kandidatu za predsedničke izbore?

- Ne verujem u zajedničkog kandidata. 

Koje su prepreke po Vašem mišljenju?

- Na prvom mestu nepomirljive političke razlike. Lične surevnjivosti bi se nekako mogle i ispeglati. Nemojte zaboraviti da je u vreme DOS-a bilo strašnih ličnih nesporazuma.

Mržnje?

- Kako neće biti mržnje kad su vam za istim stolom sedeli ljudi koji su do juče bili generali Miloševićeve vojske, a onda najedanput smo svi za istim stolom, borimo se za demokratsku Srbiju. To je bilo teško progutati. Miloševićev gradonačelnik najedanput je član DOS-a, kao i svi mi koji smo bili sa druge strane. Mislim da ovoga trenutka ne postoji ličnost oko koje bi se moglo nešto tako raditi, jer Koštunica sasvim sigurno nije bio nikakva ličnost, on je bio projekat Zorana Đinđića koji je rekao: „Nama treba neko s kim niko u Srbiji ne bi menjao cipele“. A kad smo ga upozoravali, naročito pokojni Vladan Batić, da to neće na dobro da izađe, on je rekao: „Ma ajde molim te, on nema ni pare ni stranku“, na šta mu je Batić odgovorio: „Pazi, čim dođe na vlast imaće i pare i stranku“. I bi tako. Sve u svemu, nema tu prostora za tako nešto. Mislim da će prvi krug predsedničkih izbora biti dosta šarolik, što se tiče kandidata koji će izaći. Sad se sve dodatno komplikuje pitanjem kakvih će još izbora biti, jer je iskustvo pokazalo da stranka koja nema predsedničkog kandidata ima veoma male šanse kad su u pitanju parlamentarni izbori. Ako bi, recimo, DS podržala nekog kandidata koji nije iz DS-a oni bi došli u poziciju da taj kandidat sutradan, bez obzira kakav rezultat postigne, napravi svoju stranku i preuzme ili celu DS ili njen najveći deo. Što, naravno, rukovodstvo DS-a nije naivno da ne vidi. I to vam važi za niz drugih stanaka. Sva ta cenkanja ko bi tu mogao da bude ili ne, ustvari je zauzimanje pregovaračke pozicije i to je normalan, ne lep, ne moralan, deo političkog života u svakoj zemlji. 

I šta ostaje od opozicije?

- Loše je to što će poverenje u postojeću opoziciju biti dodatno uzdrmano, jer će se takav partikularizam u interesima, kakav pokazuju praktično sve stranke, od strane biračkog tela biti protumačen kao sebičluk i nevođenje računa o širem interesu i biće kažnjen na izborima što će dovesti do jačeg rezultata aktuelne stranke. I to je cela priča. 

Liči na zatvoren krug.

- Predstoji nam vrlo komplikovana situacija, tim pre što uvek kada stranke rastu ovom brzinom kojom je porasla SNS, ona povuče, uličnim jezikom da kažem, i mulj. A kad povuče taj mulj onda počne da se iza tih ljudi koji su zaista aktivni i zaista nešto rade, pojavljuju ljudi koji to shvataju kao privatni biznis i šansu da nešto tu oposle za sebe. Kao što ste imali situaciju ’90-ih, kad neko kaže: „Rekao drug Sloba“ ili, još gore, „drugarica Mira“. Ko je lud da stvarno pita Miloševića da li je on to stvarno rekao, ili drugaricu Miru. To je klasičan način manipulacije i zato danas imate gomilu kriminalaca i siledžija po Vojvodini. Znam ih poimence. Ko su u centralnoj Srbiji, ispod Save i Dunava, ne znam, ali ne sumnjam da postoje oni koji se besramno pozivaju na predsednika Vlade Aleksandra Vučića i članove njegove porodice. I, naravno, pošto niko ne sme da pita Vučića: „Izvinite, jeste li vi stvarno dali tom i tom pravo da se tako i tako ponaša“, onda to koriste za lov u mutnom, a ne postoje partijski mehanizmi koji bi takve stvari kočili. I to će onda izazvati ogroman gnev građana, kao što već izaziva, gde će reakcija na sve to biti: „E, dajte sad nekog oštrijeg ko će tu da udari šakom o sto“. Problem je što između stola i šake budu i glave onih koji su za takvo rešenje.

Vaša pozicija po popularnosati u IPSOS-u je, sa 8 odsto, peto mesto, da li je to na vidiku mogućnost da budete među onima koji će da uđu u takmičenje?

- Prvi put sam čuo da sam se uopšte pojavio kad je to objavljeno u medijima. Ne znam ništa o tome...

Na kladionici vas nema, ali po IPSOS-ovom istraživanju vas ima.

- Neku veliku želju da ulazim u tu trku nemam. Naravno, odavno sam naučio da moja želja manje-više ne znači ništa kad su u pitanju takve stvari. Nisam razmišljao o tome, ali mi ćemo uskoro imati kongres stranke, to će biti prilika da razgovaramo o svemu, a valjda će se i videti da li će se pojaviti neki kandidat s kojim bismo mogli da delimo vrednosti u dovoljnoj meri da stanemo iza njega. Pa ako se pojavi, dobro jest’, ako ne, onda ćemo da vidimo šta ćemo.

Uvek me je, u onom više pežorativnom smislu, iritirala priča o autonomašima. Voleo bih da čujem od Vas, jer ste prava adresa, autentično objašnjenje koje može da razgraniči zdrav od nezdravog dela tog pojma. 

- Pa cela je priča u tome da je pojam „autonomaš“ izmišljen van Vojvodine, u Vojvodini apsolutno niko nikada nikog nije nazivao autonomašem, ne postoji uopšte u jeziku kao termin. Izmišljeno je, to su mi pričali stari vojvođanski komunisti, da su njih tako nazivali iz SK Srbije. O čemu se radi? Vojvodina je imala svoju autonomiju na ovaj ili onaj način uređenu od 1848. godine, i praktično godinama, sad već i vekovima, taj je osećaj samouprave i nekakvog pripadanja određenom  kulturološkom, civilizacijskom miljeu srednje Evrope prisutan u Vojvodini i tu nema nema neke velike tajne. Slobodan Milošević i njegova propaganda su krajem osamdesetih godina krenuli da intenziviraju tu priču o autonomašima, jer Miloševićev režim je i počivao na tim maglovitim floskulama „srpski narod“, gde je odjedanput srpski narod neko nadbiće čiji smo svi mi Srbi atomi, molekuli, ćelije čiji je mozak Akademija nauka, moral je crkva, štit je vojska, a mač UDBA. To je otprilike viđenje srpskog naroda po tom konceptu. Morala je da se pravi nacionalna distinkcija, znači Hrvati su sa jedne strane, a mi Srbi smo sa druge, muslimani su sa jedne strane, a mi Srbi smo sa druge, Slovenci su „bečki konjušari“ a mi Srbi smo slobodoljubivi i tako dalje. E sad, šta ćemo sa Srbima u Vojvodini? Nemojte zabraviti svi najistaknutiji „autonomaši“ su etnički Srbi i onda je trebalo izmisliti jednu paranacionalnu kategoriju za taj tip srpskih izroda. A zašto izrod? Zato što ne pristaje na srpstvo po profesiji, ili na srpstvo kao politički koncept, a to su dva iskaza srpstva iz vremena Slobodana Miloševića. Dakle, ko ne pristaje na to nego misli da bi ipak ljudi u Vojvodini mogli možda ponešto da zarade da, ponešto, malo odlučuju i šta će se desiti sa tim parama koje se tu zarade. I da malo bolje vide izbliza kako to izgleda i šta treba činiti da bi bila „mirna Bačka“, od onih koji su se tu pojavili samo da se začude. Imao sam priliku da vidim jednog od vrhunskih funkcionera svog vremena kad je došao u Vojvodinu i otkrio da postoje Šokci. On je bio šokiran, nije znao da tako nešto postoji. Stvari koje su nama deo svakodnevice. Ne razumeju zašto su višejezičnost i multikulturalnost važni u Vojvodini, ne za manjine nego za većinu, jer takav odnos drži većinu u sposobnosti opštenja sa drugačijima. To je ono što Vojvodinu čini posebnom, a ne prebrojavanje krvnih zrnaca. E zato je izmišljena ta priča o autonomašima. U Vojvodini nikada nije postojao separatistički pokret, nikad. Nikad nije postojala nijedna ideja da se Vojvodina na bilo koji način odvoji od Srbije. Ali je bilo idealno promovisati tu ideju zato da bi se time anulirali svi argumenti o ekonomskoj praksi, jer ti čim kažeš: „Gde su naše pare“ odgovor je: „Tako su i Slovenci počeli pa se otcepili“. Tako i dalje ne znači da znamo gde su pare. Tako i dalje ne znači da je u redu što su te pare centralizovane u vreme Slobodana Miloševića. To je spadalo u jednu od retkih stvari koju je Milošević po njihovom mišljenju dobro uradio. I upravo zbog toga je to isključivo etiketa kojom se prikriva suština pitanja i kojom se završava razgovor, pre nego što je počeo. A ko beži od razgovora taj jednostavno vodi proces ka svađi. To je kratkovida logika.
Uveren sam da će vreme pokazati da je za Srbiju najbolje da se suoči sama sa sobom i ne zatvara oči pred problemima nego im ide u susret. 

(BILSV, 16.12.2016.)



Iz medija | Ponedeljak, 18. 03. 2024. | Komentara: 0

Čisti izborni uslovi su odlika normalne, pristojne, demokratske zemlje

Čisti izborni uslovi, po mom mišljenju, nisu ni mesto ni predmet cenjkanja, jer se tu ne govori o političkom programu ili ideji da li Srbija treba da ide malo više levo ili desno i da li porez treba da bude manji ili veći. 
Iz medija | Utorak, 05. 12. 2023. | Komentara: 0

Vreme je da se probudimo i pokrenemo Vojvodinu

Lider Lige socijaldemokrata Vojvodine-Vojvođani Bojan Kostreš kaže da na pokrajinskim izborima očekuje da se čuje glas Vojvodine i Vojvođana. U intervjuu za „Politiku“ prvi na listi „Vojvođani – Liga socijaldemokrata Vojvodine-Vojvođani, Demokratska zajednica vojvođanskih Mađara, Zajedno za Vojvodinu – Bojan Kostreš“ navodi da većina partija i koalicija koje učestvuju na pokrajinskim izborima nije našla za shodno čak ni da reč Vojvodina stavi u naziv svoje liste i ističe da to dovoljno govori o njihovom odnosu prema pokrajini.
Iz medija | Četvrtak, 23. 11. 2023. | Komentara: 0

Vojvodina je evropski motor Srbije

Ubrzani razvoj Vojvodine je zasigurno kraći put Srbije u Evropsku uniju. Vojvodina je za nas pokrajina kojoj je tolerancija drugo ime. Multietnička i multikulturalna Vojvodina primer je sklada kakav mora da postoji. Zato je važno da se ono što se u Vojvodini proizvede i pošalje prema Srbiji, u budžet Srbije, podeli na ravne časti. Samo decentrazovane države mogu brže napredovati, rekao je predsednik Vojvođana LSV Bojan Kostreš u intervjuu za Novi magazin.



ARHIVA VESTI (izaberite datum):


facebook