Parlament mora biti mesto gde se događa demokratija

 
 
Izbori u LSV
Iz medija | Petak, 31. 05. 2019. | Komentara: 0

Parlament mora biti mesto gde se događa demokratija

NOVI SAD – Predsednik Lige socijaldemokrata Vojvodine Nenad Čanak izjavio je da parlament mora biti mesto gde se suštinski događa demokratija. U intervjuu Hrvatskoj riječi on kaže da je tragedija što je parlament po ovom principu preglasavanja većine doveden u poziciju da opozicioni predlozi skoro nikada ne ulaze u skupštinsku raspravu, a kamoli da budu izglasani. Kako kaže, parlament je glasačka mašina vladajuće većine, a ukidanjem dijaloga na mestu gde treba da ga bude on se izmešta na ulicu ili u međunarodne forume. Tada prestaje dijalog, a počinju pregovori. 

LSV

Intervju prenosimo u celosti.

Lider Lige socijaldemokrata Vojvodine Nenad Čanak jedan je od najdugovječnijih predsjednika otkako je u Srbiji uvedeno višestranačje. Dug je popis onoga za što se tijekom skoro tri desetljeća zalagao, kao i onoga što je za to vrijeme uradio, ali su inzistiranje na punoj autonomiji Vojvodine, borba za ljudska i manjinska prava, te antifašizam zacijelo zaštitni znaci njegovog političkog djelovanja. Mnogi stanovnici Sente vjerojatno se i danas sjećaju antiratnog skupa kog je 1991. održao u tom gradu tada okruženog tenkovima; mnogim je Srijemcima u sjećanju parola »Ne dajte da se delimo, ne dajte da se selimo« godinu dana kasnije, što je također plod aktivizma LSV-a, kao što je i mnogim Novosađanima poznata uloga Nenada Čanka u antifašističkom maršu protiv Nacionalnog stroja kada je 2007. policija spriječila sukob većih razmjera. 

Manji broj ljudi zacijelo se sjeća da je 8. svibnja 2002. Nenad Čanak kao predsjednik Skupštine Vojvodine podnio inicijativu da hrvatski bude uveden kao službeni na teritoriju Vojvodine, što je ubrzo i prihvaćeno. Manji broj ljudi vjerojatno se sjeća i toga da je još 1990. prisilno mobiliziran i u uniformi Jugoslavenske narodne armije poslan na ratište u istočnu Slavoniju, o čemu je kasnije (1994.) svoja sjećanja pretočio u knjigu Pet godina samoće. I kao zastupnika u svim sazivima savezne i republičke skupštine, i kao predsjednika Skupštine Vojvodine i LSV-a krasio ga je jasan i britak rječnik koji nije ostavljao mnogo mjesta za nedoumicu, ali je otvarao širok prostor za polemiku. 

Dolaskom Srpske napredne stranke (SNS) na vlast uloga Nenada Čanka i LSV-a u političkom životu se promijenila, ne samo kada je riječ o javnim istupima nego i kada je u pitanju potpora vladajućoj stranci u obavljanju lokalne vlasti, u Novom Sadu primjerice. Pa ipak, ono što u posljednje vrijeme izaziva najviše oprečnih mišljenja jest odluka LSV-a da, zajedno s vladajućom koalicijom, Srpskom radikalnom strankom (SRS) i Liberalno-demokratskom partijom (LDP) ostane aktivna u radu Skupštine Srbije. S aspekta dijela oporbe koja bojkotira rad Skupštine to je akt otvorene potpore SNS-u i njezinim koalicijskim partnerima, dok sam Nenad Čanak o tome ima potpuno suprotno mišljenje:

- Parlament mora biti mjesto gdje se suštinski događa demokracija. Ono što je tragedija jest da je parlament po ovom principu preglasavanja većine doveden u poziciju da oporbeni prijedlozi skoro nikada ne ulaze u skupštinsku raspravu, a kamoli da budu izglasani. Ovoga trenutka je parlament doveden u poziciju da bude okvir za glasački stroj vladajuće većine, što nije izum aktualnog režima jer mi od početka višestranačja nismo imali suštinsko višestranačje u parlamentu. Mislim da je to potpuno pogrešno i da se takvim dokidanjem dijaloga na mjestu gdje se on treba odvijati dijalog onda izmješta na ulicu ili u međunarodne forume. Na taj način to prestaje biti dijalog i počinju pregovori, a to je veoma loša tendencija. Ipak, imali smo i jednu nevjerojatnu stvar, a to je da je parlament raspravljao o prijedlogu Zakona o financiranju Vojvodine. Ta rasprava je bila veoma plodonosna, u smislu da se uopće čuje o tom problemu, da se o njemu raspravlja i da se ukrste mišljenja.

Vi ste vjerovali da će Zakon biti usvojen?

- Ne, nisam vjerovao. To je bilo potpuno jasno onog trenutka kad sam vidio da nema amandmana.

Dio oporbe smatra da nema smisla sudjelovati u radu ovakve Skupštine. U čemu Vi vidite smisao ostanka u parlamentu, unatoč uvjetima o kojima ste govorili?

- Taj dio oporbe koji smatra da nije dobro ostati u parlamentu ni ideološki niti bilo kako drugačije ne pripada korpusu vjerovanja koji ja imam. Priča o ulici koja će nešto promijeniti je potpuno besmislena. U proteklih 30 godina imali smo situaciju da su se stvari samo dva puta događale na ulici. To su bili prosvjedi 1996. kada je režim pokušao lažirati izborne rezultate i umanjiti pobjedu oporbe na lokalu i 2000. kada je pokušano da se pobjeda predsjedničkog kandidata u prvom krugu umanji kako bi se išlo u drugi krug. Primijetit ćete da se oba puta to događalo poslije izbora. Dakle, ulica može, ako je neophodno, nešto učiniti poslije izbora. Ali ne može umjesto izbora. Jer, umjesto izbora doći ćete u situaciju konfrontacije s državom koja znači građanski rat.

Jesmo li blizu toga?

- Ne, nismo. Iz jednostavnog razloga što ovoga trenutka mi nemamo takav naboj na ulicama koji bi tražio hitne smjene. Kad ni režim ne može uz sve svoje resurse i autobuse skupiti više od 120 ili 150 tisuća ljudi, a oporba daleko manje, onda je potpuno jasno da ne postoji kritični naboj. To, naravno, ne znači da ne postoje objektivni problemi.

Vjerujete li da je Vučić spreman mirno sići s vlasti ukoliko izgubi izbore?

- Podsjetit ću na to da je Vučić za samo nekoliko promila izgubio izbore u Beogradu od Nenada Bogdanovića, pa ništa oko toga nije bilo dovođeno u pitanje. Stoga, osobno ne mislim da bi u slučaju uvjerljive pobjede oporbe Vučić posegao za vojskom ili nečim sličnim. Što za neke od njegovih suradnika ne bih mogao reći.

Kakvom općenito ocjenjujete njegovu politiku, kako na unutarnjem tako i na vanjskom planu?

- Stjecajem okolnosti, ja sam predsjednik Odbora za europske integracije u Skupštini Srbije i od 16 otvorenih poglavlja, od kojih su tri također predviđena za otvaranje, svih 16 je otvoreno u protekle četiri godine. Jesu u pripremama svega ovoga sudjelovale prijašnje vlade, ali hoću reći da se sve ovo događalo sada. Iz osobnog iskustva znam da je angažman na otvaranju poglavlja i približavanju Europskoj uniji, što je jedan od programskih ciljeva LSV-a, veoma iskren od strane Aleksandra Vučića. To ne znači da je to unisono mišljenje u njegovoj stranci, pa čak niti u rukovodstvu te stranke. Ipak, mislim da tu postoje pomaci kojih ranije nije bilo u tom opsegu i tom brzinom. Loše stvari koje vidim u njegovoj vladavini su centralizam, koji ne popušta. Što više, malim, ali otrovnim potezima sve više steže omču oko ostatka Srbije. Drugo, on nikada do kraja nije napustio svoj nacionalistički pristup politici, posebno kada se razgovara o sudbini srpskog naroda. Ja imam problem s tim, jer je za mene nacionalna pripadnost privatna stvar svakog čovjeka.

Vidite li problem, recimo, i u kršenju Ustava, kako Aleksandra Vučića tako i njegovih visokih dužnosnika. Primjerice, prijedlozima o razgraničenju što je de facto protuustavni pokušaj mijenjanja granica Srbije.

- Kada je 2008. Kosovo proglasilo nezavisnost, bila je izvanredna sjednica Skupštine Srbije. To je bilo vrijeme kada je predsjednik Vlade bio Koštunica dr. Vojislav, a predsjednik Boris Tadić. Poslije svih govora, ja sam izašao i počeo čitati Ustav. Po tom Ustavu se tada moralo uraditi sljedeće: da se svim raspoloživim sredstvima uguši protuustavno otcjepljenje dijela teritorija Srbije. Pošto to nije urađeno, Ustav je slomljen tada.

Ali, i sada je važeći.

- I tada je važio. Ali, kada ga jednom krenete kršiti, onda je njegovo kršenje neumitno. Nemojte zaboraviti da se od donošenja Ustava krši odredba koja je potpuno glupa i uvredljiva, a riječ je o postotku proračuna Srbije po kom se mjeri veličina proračuna Vojvodine. To se krši i danas i nitko od toga ne pravi problem. Evo i bolji primjer. U samoj preambuli Ustava piše da je Kosovo pokrajina sa suštinskom autonomijom koja će biti regulirana zakonom, a u jednom drugom članu Ustava jasno piše da 31. prosinca 2008. svi zakoni potrebni za provedbu Ustava moraju biti donijeti. To nije urađeno nikada. Drugim riječima, jasno je da nikoga nije ni zanimalo da se taj Ustav poštuje nego je on donijet kao proizvod trulog političkog kompromisa, Nije prošao ustavnu proceduru o referendumu građana, pa je zato rok za referendum produžen na dva dana i, što je možda još važnije, za jednu noć da bi taj Ustav pod svaku cijenu prošao. Za njega su glasali svi: i demokrati, i radikali, i socijalisti, i Građanski savez Srbije. Mi smo tada, zajedno s LDP-om, organizirali demonstracije ispred Skupštine Srbije protiv tog Ustava. Drugim riječima, taj Ustav je posljedica pašićevskog koncepta srbijanskog bavljenja politikom, a on glasi: »zakoni su za protivnici«. To u praksi znači da kada je vlast u potrebi nešto uraditi, onda zakoni ne vrijede, a kada se na nekome treba primijeniti državna batina, onda se najednom svi drže zakona. Stoga ovaj Ustav ne samo da je loš nego je zbog nesposobnosti zakonodavaca on i neprovodiv i mora se hitno mijenjati.

Zašto se onda ne mijenja?

- Zato što odgovara vlastodršcima da imaju Ustav kako bi ga mogli kršiti kako im padne na pamet. U svakom slučaju, mi se možemo pozivati na Ustav, ali to neće ništa vrijediti.

U dijelu javnosti često se mogu čuti tvrdnje da je Vučićev mandat određen pitanjem Kosova. Slažete li se s tim?

- Ne bih ja bio tako isključiv, jer je pitanje Kosova moglo biti riješeno prije puno desetljeća. Jedino, ako ste primjetili, nitko drugi nije bio dovoljno hrabar odgovoriti na jedno drugo pitanje, a ono glasi: koje je to točno pitanje Kosova?

Pitanje priznavanja nezavisnosti.

- Kako smo do toga uopće došli?

Pa, sad... to je preduga priča i ne trebam ja odgovarati na pitanja.

- Ne raspravljam s Vama nego s onima koji ne žele dati odgovor na to pitanje već desetljećima. Mi smo krajem devedesetih godina u svom programskom dokumentu »Republika Vojvodina« ponudili prijedlog preuređenja Srbije u federalnu državu sa šest federalnih jedinica, a Kosovo bi bila jedna od njih. Da je tada to učinjeno, imali bismo jedan potpuno drugi tip odnosa. Umjesto toga bio je rat, gdje je Kosovo onda ratom izgubljeno, jer je Kumanovski sporazum značio kapitulaciju i napuštanje dijela teritorija Srbije. Drugim riječima, svaka ponuda političkog rješenja Kosova nestajala je pred bahatošću izvršne vlasti, koja je mislila da lupanjem o stol ili oružanom silom može nešto uraditi. Završilo se time da je Kosovo faktički nezavisna država i da je zamjena teritorija vjerojatno najstrašniji mogući scenarij. A ja vidim da je to ono na što se cilja kada se eufemistički govori o razgraničenju, jer onoga momenta kada prihvatite da je etnički faktor razlog za promjenu granica, onda je potpuno logično da je etnički moment taj koji treba ukinuti pa će samim tim i granice biti drugačije. Čim vi brojem ljudi određene nacionalnosti diktirate kome pripada teritorij na kome oni žive, to znači da samo te ljude treba protjerati i riješili ste problem. To je uvod u nova etnička čišćenja, nove genocide kakva smo imali prilike vidjeti devedesetih godina.

Čime objašnjavate toleriranje i nesankcioniranje prijetnji koje Vojislav Šešelj upućuje Aleksandri Jerkov, Tomislavu Žigmanovu, Vama i mnogim drugim osobama, kao i skupa u Hrtkovcima?

- Održavanje skupa u Hrtkovcima se ne može s pravne točke dovesti u pitanje. Ali, ako se to prepozna, kao što bi moralo, kao širenje međunacionalne mržnje i raskopavanje vrlo svježih rana iz prošlosti, onda je to moralo biti zabranjeno kao skup visokog rizika. To su nedopustive stvari, a kada država to krene tolerirati, ona je suučesnik. Ali, ako se striktno držimo slova zakona, Vojislav Šešelj može na svom posjedu organizirati što god hoće, od svadbe do stranačkog kongresa. On je to namjerno uradio u Hrtkovcima zato da bi od toga proizveo međunarodne reakcije, kakve i jeste proizveo, jer je to jedini način da stranku održi koliko-toliko živom. U trenucima kada imate mnogo širu ponudu desničara koji su mnogo vitalniji od njega, poput Boška Obradovića ili čak i Vuka Jeremića, onda je potpuno jasno da on mora ići za skandalima. Ne bih se složio niti s tvrdnjama da je on, kao nekada, »omiljeni opozicionar« nego bih prije ustvrdio da je riječ o dobrim odnosima bivših stranačkih kolega koji puno znaju jedni o drugima, pa mu se na temelju toga puno toga tolerira. Naravno, to je nedopustivo, ali bih za trenutačno stanje u društvu postavio pitanje odgovornosti DS-a. Zašto? Zato što, kada sam 2000. predlagao zabranu rada SRS-a, SPS-a i SSJ-a, bio sam uveliko nadglasan pod izgovorom da se demokracija ne može praviti zabranama stranaka.

Ministar unutarnjih poslova za prosvjedne skupove ispred pekare u Borči kaže kako su protekli bez incidenata i pod nadzorom policije iako su bili etnički i vjerski motivirani. Kako to tumačite?

- Nije bilo incidenata, i tu je ministar u pravu. Ali, ako to promatramo kao kazneno djelo širenja nacionalne mržnje, onda ne da je bilo incidenata nego je sve to na gomili jedan incident. Nitko nema pravo uzimati pravdu u svoje ruke u uređenoj državi, a prosvjednici su došli provocirati čovjeka čiji je brat navodno pokazao simbol koji su oni protumačili kao simbol »Velike Albanije«. To su priče za malu djecu, jer je u pitanju testiranje dokle se s fašističkim metodama može ići. Ti isti će se sutra okupiti i ispred kuće bilo koga tko se usudi primijetiti da je to fašistička metoda. Na kraju se to može jako loše završiti, jer će netko izgubiti živce i počet će se braniti. Kada bih imao moć da tako nešto uradim, sasvim sigurno bih pokrenuo ustavnu inicijativu za referendum u Srbiji koji bi imao samo jedno pitanje: »jesu li Albanci ljudi?«. Odgovor na to pitanje rekao bi mnogo o ukupnom mentalnom zdravlju ovoga društva, jer je osnova »učitelja mržnje« u XX. stoljeću bila upravo teorija dehumanizacije ovoga s druge strane. Upravo je tu poanta i s Albancima, i s Romima..., pa na koncu i s političkim neistomišljenicima. Svinjske glave koje su tamo nošene su samo dokaz stereotipa, jer je čovjek katolik. Takav jedan princip generalizacije govori da su svi koji nam se ne dopadaju netko koga treba likvidirati. To su pojave protiv kojih se mora boriti, ali ja ne vidim spremnost na akciju kakva je postojala prije dvadesetak godina.

U kolikoj će mjeri svi problemi o kojima smo govorili usporavati put Srbije u Europskoj uniji? Uostalom, i nedavni tekst u Frankfurter Algemeine Zeitungu u kom se za Srbiju tvrdi da vodi dvoličnu, antieuropsku i prorusku politiku govori o tome da Srbiji nije mjesto u EU.

- Sasvim sigurno da će usporavati, jer je to poanta unutarnjih promjena u Srbiji koje se moraju dogoditi kako bi Srbija ušla u standarde kakve Europska unija očekuje. Ali, ako krenemo tim putem, moram skrenuti pažnju da u Europsku uniju, kada bi danas trebala u nju ući, Mađarska ne bi mogla ni primirisati. Pa ni Hrvatska. To, naravno, nije nikakvo opravdanje za Srbiju, ali želim reći da je taj opći, planetarni trend desničarenja, nacionalizama, populizama itd., uz svijetle izuzetke koji se događaju tu i tamo, veoma prisutan. Mislim da ćemo morati imati jedan »popravni sat« iz povijesti. To će biti jako teško, ali će se morati razjasniti što je pobijedilo u Drugom svjetskom ratu, a što izgubilo; tko su bili pobjednici, a tko gubitnici; zašto se dogodio Drugi svjetski rat; zbog čega su nacionalsocijalistička i fašistička ideologija pokazala tako strašne rezultate i zašto se kad krene gomila dripaca sa svojim smiješnim parolama, na kraju iznenadi kada se nađe ograđen bodljikavom žicom od strane istih tih dripaca? Od toga se mora braniti sada, dok još nisu dovoljno jaki.

Što mislite: hoće li biti izvanrednih izbora ove godine?

- Ne vjerujem.

Vidite li uoči budućih izbora dobitnu kombinaciju za promjenu ove vlasti i, što je još važnije, promjenu sustava u pravno uređeno društvo u kom institucije funkcioniraju kako treba?

- Ne, ne vidim. Ne vidim iz jednostavnog razloga što vlast ne vjerujem da će se promijeniti, a sustav se sigurno neće promijeniti. Vlast ne vjerujem stoga što se ne možete boriti protiv nekoga tko vlada na postulatima koje imate, a borite se protiv njega »s više postulata«. Drugim riječima, ne možete se protiv nacionalizma boriti s više nacionalizma ili protiv centralizma s više centralizma. Jer, kada sada pogledate, odjednom je ispalo da je Vučić najveći izdajnik zato što uopće hoće rješavati pitanje Kosova. Mada... nisam shvatio koje su mu ideje. Ali, već samo zbog toga što hoće napada ga ta tzv. oporba da je izdao Kosovo. A isti ti koji ga napadaju nisu uradili ništa da se tu nešto promijeni. U svakom slučaju, smatram da sljedeći izbori neće donijeti ništa posebno drugačije. Moguće je da do određenih promjena dođe na lokalu, jer će zbog lokalnih bahatosti biti mnogo više motiviranih ljudi da se suprotstave ljudima kakav je, recimo, bivši predsjednik Općine Brus koji je sramotno zloupotrebljavao državnu funkciju. Ali... i Milošević je počeo padati 1996.

Kakvim onda u perspektivi vidite programski cilj LSV-a o Vojvodini Republici?

- Mi prvo trebamo ustanoviti nekoliko stvari koje bi bilo dosta zgdno da saznamo. Recimo, u kojoj državi živimo? Kad to kažem, onda mislim na to koje su granice Srbije ili koliko ima stanovnika, pa tek onda možemo razgovarati. Razgovarati, recimo, o tome zbog čega se tako bježi od ideje decentralizacije Srbije. Osobno mislim da nam je ta točka spoznaje gdje je poanta u decentralizaciji i centralizaciji bliža nego što nam djeluje. Recimo, postojalo je nezadovoljstvo građana Niša oko aerodroma Konstantin Veliki, ali to nezadovoljstvo nije artikulirano u koherentan politički pokret. To je samo jedna stvar koja je svakom vidljiva, a ona je u stvari simptom cijelog sustava koji svugdje radi to isto.

Sergej Trifunović jedan je u nizu onih političara koji su Vas izvrijeđali i na osobnoj i na ideološkoj razini. Što, međutim, mislite o njemu kao o predsjedniku Pokreta slobodnih građana?

- Bio sam kod njega u sjedištu Pokreta i nije smio ponoviti ono što je rekao. To jasno govori o tome da to stvorenje apsolutno ne zaslužuje nikakvu pažnju. Sramno je to što još netko vjeruje da će ta gomila iskompleksiranog urlikanja, sažetog u jednog glumčića, bilo što promijeniti. Neće promijeniti ništa, jer se on nije čak sjetio ničeg pametnijeg nego da pod prozorom Aleksandru Vučiću pjeva pjesmu Svetlane udove Ražnatović, koju je naučio za potrebe uloge u filmu Turneja, gdje je glumio Željka Ražnatovića Arkana. I sad je umislio da on to može i u prirodi. Ima jedna mala razlika: u politici, za razliku od glume, mačevi nisu drveni; krv nije sok od rajčice; mrtvi ne ustaju kada se predstava završi, a aplauz nije kraj nego početak.

(SzILSV, 31.05.2019)




Govori | Utorak, 16. 07. 2019. | Komentara: 0

Papuga: Kada će crnogorski postati službeni jezik?

Narodna poslanica Lige socijaldemokrata Vojvodine Olena Papuga je na današnjem zasedanju skupštine Srbije pitala ministra državne i lokalne samouprave Branka Ružića kada će lokalna vlast u Vrbasu na svojoj teritoriji uvesti crnogorski jezik u službenu upotrebu, imajući u vidu da su za to ispunjeni svi Zakonom propisani uslovi.
Saopštenja | Utorak, 16. 07. 2019. | Komentara: 0

Zašto vlast ne reaguje na Šešeljev govor mržnje?

Liga socijaldemokrata Vojvodine najstrože osuđuje najnoviji neprimereni istup osuđenika za ratne zločine Vojislava Šešelja.
Odbori LSV | Ponedeljak, 15. 07. 2019. | Komentara: 0

Umesto da proradi, fabrika još u izgradnji i menja hemikalije za prečišćavanje

Liga socijaldemokrata Vojvodine još jednom najoštrije osuđuje neodgovornost predstavnika zrenjaninske vlasti prema interesima svih Zrenjaninaca time što ih i dalje dovodi u zabludu u vezi sa obezbeđivanjem zdrave pijaće vode.



ARHIVA VESTI (izaberite datum):


facebook