Piše: Vanja Marčić Sulomar
Matematika je, kažu učeniji, egzaktna nauka iliti „brojke su te koje ne lažu“. Međutim, nisam pronašla teoriju prema kojoj se alternativne činjenice koriste u operaciji poznatijoj kao jednačina sa najmanje tri nepoznate.
Naime, prema poslednjim izjavama pojedinih predstavnika vlasti, zaključujem da će Srbija uskoro postati država u regionu koja će uvoziti nezaposlene kako bi se popunila nova radna mesta u najavi.
Šta kažu brojke:
Prema podacima Republičkog zavoda za statistiku u Srbiji živi 7.076.372 osobe, od tog broja je 1.733.308 penzionera. Oduzimanjem ova dva broja dolazimo do cifre 5.343.064 (u tu brojku spadaju deca od 0 do 14 godina i radno sposobnih od 15 do 64 godine).
E tu već nailazimo na prvu nepoznatu u jednačini: kako je osoba od 15 godina života radno sposobna?
Podaci, dalje, kažu da je “udeo mladog stanovništva”, tu spadaju deca do 14 godina, 14,4 odsto, odnosno 1.018.997 osoba.
Znači, više penzionera nego dece.
Pošto smo sabrali, oduzeli, podelili… sve iznete brojeve, zaključak je da u Srbiji ima 4.324.067 radno sposobnih građanki i građana.
Od tog broja nezaposlenih u Srbiji je oko 700.000 ili nešto preko 16 odsto.
Ovih dana pronađoh i informaciju da je među nezaposlenima 200.000 osoba starijih od 55 godina.
E, onda su ljudi iz vlasti pokušali da umire građane i poručili da je samo u Novom Sadu potrebno 4.000 IT stručnjaka, jer u Vojvodini deluje čak 400 firmi iz te oblasti sa tendencijom rasta u toj grani privrede. Takođe, objavljen je i podatak da se godišnje otvara oko 30.000 novih radnih mesta, ali nije precizirano koja su to radna mesta. Mada, uglavnom se pored tih brojki pojavljuju fabrička postrojenja, tačnije radna mesta poznatija kao “traka” za izradu raznih kablova i sličnih delova u automobilskoj i drugoj industriji. Ako ovim najavljenim tempom budu otvarali radna mesta, radujem se činjenici da ćemo morati za koju godinu da uvozimo radnike.
Mada, dolazimo do druge nepoznate u jednačini: Da li će neophodni IT stručnjaci biti odškolovani ili će država prekvalifikovati ovih 200 hiljada duša starijih od 55 godina?
Još jedna činjenica, koja ovoj matematici daje čudan “ton”, je podatak da zbog negativnog prirodnog priraštaja Srbija godišnje “gubi jednu opštinu od oko 30.000 ljudi”. Takođe, državu napusti godišnje oko 20.000 ljudi.
Treća nepoznata ove računice je: Da li će nerađanje ili migriranje u druge države smanjiti stopa nezaposlenih?
Iz svega iznetog postavljaju se brojna pitanja na koja resorni nemaju konkretne odgovore. Služe se isključivo alternativnim činjenicama. Prikazujući vedra lica zaposlenih u krugovima fabrika, ne iznoseći podatak koji se odnosi na njihova mesečna primanja, radno vreme i uslove rada. Ne govore da visokobrazovani napuštaju ovu državu u potrazi za prilikom. Ne govore da je mnogo onih koji sa fakultetskim diplomama rade poslove za koje gotovo i da ne treba nikakva kvalifikacija.
E sada smo stigli i do četvrte nepoznate: Da li je obrazovni sistem Srbije prilagođen domaćem ili tržištu drugih država? Da li se ovde školuje kadar koji nikada neće naći posao u struci? I zašto?
A u zaključku ću citirati: “Osobina egzaktnih nauka je da ne isključuju, osim ako se nađe dokaz da to treba isključiti, odnosno da se ne donose sudovi o "tome kako nešto mora da funkcioniše" pre nego što se sve ispita.”
Sve izneto dokazano je uz pomoć nauke, u koju ne sumnjam, ali sumnjam da Država ima neophodno rešenje ove jednačine.
