„Razlog da raširim komitsku zastavu koju sam dobio na poklon od Cetinjana, u jednoj televizijskoj emisiji u Srbiji, bio je vrlo jednostavan. To je zastava pod kojom su ljudi krenuli da brane svoja najdublja i najčišća ubjeđenja. Ja sam to uradio da podsjetim da Crna Gora postoji kao država i kao pojam koji ima mjesto u srcima ljudi do te mjere da su spremni bili da svjesno odu u smrt da bi je odbranili.  Tu sam poruku želio da pošaljem širenjem komitske zastave svima onima koji imaju namjeru da Crnu Goru destabilizuju“, kaže u razgovoru za Dnevne novine srpski političar, lider Lige socijaldemokrata Vojvodine Nenad Čanak.  

Rekli ste jednu uznemirujuću rečenicu - pustite Crnu Goru na miru jer ćete uz komitsku zastavu imati i trobojku i zaraćene strane. Jesmo li zaista blizu takvog scenarija?

- Nažalost, kada god se od spolja uređuju odnosi u jednoj državi, oni se završe loše. Crna Gora je imala svoja raskršća i jasno je da u njoj postoje različite emocije i jaki naboji. A uz vrelu krv crnogorsku to može uvijek da eskalira tamo gdje niko ne želi. Ja sam to rekao i nadam se tako i razumjelo, ne kao prijetnja, čak ni kao upozorenje, već kao moju molbu svima od razuma u Crnoj Gori da spriječe da se takvo nešto dogodi.

Ko u ovom trenutku čuva mir u Crnoj Gori, ko može da ga sačuva?

- Mogu ga sačuvati samo istinske crnogorske patriote kojima je stalo do Crne Gore kao samostalne, suverene, nezavisne i nadasve demokratske države. Crna Gora u svojoj srži ima multinacionalnost. Krstaš barjak kralja Nikole je natoljen krvlju svih, ne samo Crnogoraca. Pod tim barjakom i pod nasljednicima tog barjaka moraju biti svi koji Crnu Goru doživljavaju kao svoju državu. Onog momenta kada to počne da smeta i hoćete da napravite etnički zaokruženu državu, idete ka njenom uništenju.

To mora na umu da ima aktuelna vlast, u čijim je rukama odgovornost za čuvanje stabilnosti države.

Tokom našeg razgovora nekoliko puta ste spomenuli mirnu tranziciju vlasti upravo u kontekstu čuvanja mira i stabilnosti...

- S razlogom. Kada sam komentarisao rezultate parlamentarnih izbora na kojima je DPS sa svojim partnerima izgubila većinu, rekao sam da je to politički vrhunac karijere Mila Đukanovića.

Jer, mirna tranzicija vlasti bez ikakvih stresova, dokaz je da je Crna Gora narasla do jedne, za ove prostore izuzetno zavidne političke kulture. Da ne spominjem sve prethodne uspjehe, otvaranje svih poglavlja u pregovaračkom procesu sa EU, neupitan evropski put, članstvo u NATO, saradnja sa susjedima uprskog nizu neželjenih događaja iz prošlosti...

Ali, negdje sam pročitao da za demokratsku državu nije dovoljna jedna smjena vlasti, nego barem tri, dakle čekaju vas najmanje još dvije, da bismo mogli da znamo da je Crna Gora uspjela da se pozicionira kao neupitno demokratska država.

Kako održati mir i stabilnost, ako imamo skrnavljenje spomenika Ljuba Čupića?

- Bio sam zgrožen kada sam vidio taj užasni vandalski čin i mislim da je morao premijer lično da se obrati medijima i najoštrije osudi srknavljenje spomenika neupitnim herojima Crne Gore, kakav je Ljubo Čupić koji je postao simbol antifašističke borbe. Umjesto toga, vidio sam nekakvo klečanje predsjednika vaše vlade pred spomenikom kolaboracionistima koji su sarađivali sa okupatorom. To već ne mogu da razmijem.

Znate kako je to premijer objasnio – da su i to „naši“...

- Ta koncepcija „svi su naši“ proističe iz jednog praistorijskog poimanja „naši“ gdje je krvno srodstvo osnovni postulat osjećaja da li je neko „naš“,,, Ili plemenska pripadnost. To poimanje plamenskog je podmukla prevara. Kada tako identifikujete „naše“ onda se stvara kolektivna odgovornosti, jer ako neko napadne nekog „našeg“ onda smo svi mi „naši“ dužni da ga branimo. Kao da smo mi odgovorni što neko „naš“ učini.

Ja sam Srbin, i po porijeklu i po rođenju, i pravoslavac po krštenju. Ali, ne može biti moj Vojislav Šešelj, ili Željko Ražnatović, Radovan Karadžić ili Ratko Mladić...

Oni su odlučili jedno, ja drugo. Mnogo mi je bliži čovjek evropskih vrijednosti, koji priznaje različitosti, što je naše bogatstvo, nego neko ko u svojoj naciji u vjeri traži izgovor za nepočinstvo.

Kako vidite situaciju u regionu?

- Ovo što sada imamo je primirje. To što se ne puca, ne znači da je rat završen. Rat je završen onda kada se otklone politički razlozi zbog kojih je počeo. A ovdje nijesu do kraja ti razlozi otklonjeni jer nijesu otklonjeni svi zli naumi nacionalsocijalističkih koncepta koji postoje na ovim prostorima. Rehabilitacija kvislinga i zločinaca iz Drugog svjetskog rata je u stvari samo izgovor da se povežu današnji i budući zločinci sa onima koji su to radili u prošlosti pod izgovorom da je to nešto patriotski. Odjedanput ustaše ispadoše najveći Hrvati, Ljotićevci i Nedićevci najveći Srbi, a u Crnoj Gori četnici ispadoše najveći Crnogorci. U Bosni imate situaciju da se spominju  ljudi iz Handžar divizije kao neke važne istotijrske ličnosti kod Bošnjaka. To je uvreda za sve koji su dali živote da bi se te laži raskrinkale.

Sve je to ista fukara. Nisu oni uopšte bili zaraćene strane. To je ono što se danas previđa. Zato onaj ko se klanja četnicima u Crnoj Gori treba da zna da se  suštinski klanja i nedićevcima i ustašama i ljotićevcima jer je sve to bila ista priča.

Kakve utiske nosite nakon posjete Cetinju?

- Ponosan sam što sam dobio komitsku zastavu kao znak poštovanja Cetinjana prema meni. Imao sam prilike i da uđem u riznicu manastira Svetog Petra Cetinjskog, gdje sam stajao pred epitrahijom Svetoga Save, pred krunom Srefana Dečanskog, pred najstarjim knigama koje su štampanije u najstarijjoj štampariji na svijetu.

Gledajući epitrahiju Sv. Save pitao sam se otkud on na Cetinju i ko ga čuva. Pa Cetinjani. Poenta je da je to svjetska kulturna baština kao Dečani, Gračanica i tu kulturnu baštinu Cetinjani čuvaju. I umjesto da postoji zahvalnost što se to tako predano čuva, od toga se u Srbiji pravi dokaz da je Crna Gora neka pobunjena provincija Srbije i da su Crnogorci neki odmetnuti otpadnici od srpskog nacionalnog korpusa koji ne razumiju da su oni u stvari Srbi.

Kako u tom kontekstu gledate na projekat „srpskog sveta“?

- „Srpski svet“ je velika Srbija za 21. vijek. Taj projekat najviše šteti Srbiji jer će joj smanjivati ugled regionu, u svijetu, smanjivaće mogućnost saradnje sa okruženjem i održavati stalne tenzije.

Crna Gora prolazi korz period političke krize čiji će izlazak biti rekonstrukcija vlade ili novi izbori... Kako Vi to vidite?

- Uprkos političkoj krizi, ova situacija je vrlo ljekovita za Crnu Goru, samo ne treba pretjerati u dozi. Ovo je šansa da se aktuelna vlast suoči sa objektivnim problemima i da bolje razumije postupke prethodne vlasti, što sa pozicije opozicije nijesu mogli.

Ovo je veoma ljektovito za DPS, jer stranka koja je 30 godina bila na vlasti mora da se oslobodi karijerističkih, nepotističkih, koruptivnih naslaga, koje prate dugo vladanje, kakva god da je ta vlast.

Dakle, nova vlast vidjeće da je put kojim je Đukanović vodio Crnu Goru, jedini ispravan. To je put NATO i evropskih integracija, dobrosusjedske saradnje... Zašto je taj put važan za Crnu Goru- zato da bi opstala, jer svim drugim putevima doći će u situaciju da nestane. I upravo je to razlog što će to sve više uviđati oni koji su sada na vlasti. Shvatiće da je Đukanović, uza sve manjkavosti i probleme, vodio Crnu Goru jedinim ispravnim putem. A to što možda oko bankine nije čupkana trava i što nije dovoljno krpljen put...o tom potom. Važno je kuda taj put vodi, a on vodi Crnu Goru u savremenu i stabilnu budućnost.  

Crna Gora kakvu je ja razumijem, je jedna divna mediteranska zemlja, koja može da bude inspiracija za razvoj, kao dragi kamen u mozaiku evropske i svjetske kulture.

U vlasti u Podgorici investirana je nada o izlasku Rusije na toplo more

Odnosi između zvanične Podgorice i Beograda su  veoma loši. Predstavnici prosrpskih partija u Crnoj Gori kažu da su mnogo lošiji nego u vrijeme vlasti DPS i Mila Đukanovića...

- Stvar je tu dosta jednostavna. Kada pogledate mapu Sredozemlja jasno vam je da Rusija izlaz na toplo more može imati samo preko Crne Gore. Ali, Crna Gora je ušla u NATO i to je zaustavljeno. U aktuelnoj vlasti u Crnoj Gori je investirana nada da će to moći da se promijeni. Međutim, kada su oni uzeli u ruke poluge vlasti i suočili se sa realitetom, počinju da uviđaju, barem dio aktuelne većine, da ne mogu zatvarati oči pred zločinom u Srebrenici uprkos tome što će ovo pitanje dovesti do pukotina u vlasti. Rezolucija o genocidu je svakako bila mudra odluka. U njoj je takstativno navedeno da se time ne optužuje nijedan narod.

U Srbiji tvrde da nije tako...

- Znate li zašto. Onog momenta kada se kaže da nije narod genocidan, već pojedinci koji su sproveli i uzvršili zločin, onda imate pitanje, a ko je kriv? A kad se imenom i prezimenom vidi ko je kriv onda se vidi ko su nalogodavci i koja je ideologija stala iza svega. Tu je poenta. Jer, ako je cio srpski narod genocidan, onda sam genocidan i ja, moja porodica, svi mi i onda moramo da se branimo da to nije tako. A braneći se onda treba da odbranimo postupke onih koji su proveli genocid. Tu je cijela prevara.

(SzILSV, 08.07.2021)