NOVI SAD - Dugogodišnja političarka, članica Lige socijaldemokrata Vojvodine Olena Papuga je na poziv ministrice Gordane Čomić prihvatila mjesto državnog tajnika u Ministarstvu za ljudska i manjinska prava i društveni dijalog, jer kako kaže „ne treba odustajati od mogućnosti da možeš pomoći, ne samo svojoj nacionalnoj zajednici već svim nacionalnim zajednicama koje žive na teritoriju Republike Srbije. Meni se ta mogućnost pružila“.

Također kaže, kako nije promijenila stranku i dalje je članica Lige. 

- Postala sam i članica Lige jer je to stranka koja je uvijek branila identitete i prepoznavala različitosti – kaže Papuga u intervjuu za „Hrvatsku riječ“.

Na kritike zašto je kao članica Lige prihvatila poziv ministrice i postala dio aktualne Vlade Srbije odgovara: „Mislim da nije ništa strašno što sam ušla u tu Vladu. Možda i iz tog razloga što smatram da sa svojim iskustvom i u Narodnoj skupštini i u radu u nacionalnom vijeću, i kao pripadnica jedne male nacionalne zajednice, mogu pridonijeti razvoju identiteta svih nacionalnih zajednica koje žive ovdje“.

Na kojim poslovima trenutno radite u Ministarstvu?

- Moj djelokrug kojem sam najviše posvećena je sektor za nacionalne manjine. Sektor radi na registru nacionalnih vijeća, ažurira poseban birački popis jer nam sljedeće godine dolaze izbori za nacionalna vijeća, predsjednica sam Mješovite komisije Srbija-Rumunjska što radimo zajedno s ministarstvom za vanjske poslove. Trenutno se rade različita strategijska dokumenta, a među njima je najvažniji akcijski plan za nacionalne manjine.

Koje će biti glavne izmjene i kako će pripadnici nacionalnih manjina sudjelovati u izmjenama akcijskog plana za nacionalne manjine?

- Sada je u tijeku formiranje radne grupe u kojoj će biti eksperti koji se bave pitanjima nacionalnih manjina ali će svakako biti uključene nacionalne manjine – više nego što su do sada bile. Koordinacija nacionalnih vijeća će pripremiti svoje posebne strategije i ljude koji će raditi u radnim grupama. Ne znamo još koliko će biti uključeno pripadnika nacionalnih manjina ili nacionalnih vijeća ali sigurno neće biti dva ili tri kao što je do sada bilo, nego će ih biti mnogo više.

Naime, u prethodnom razdoblju obilazili smo okruge i nacionalna vijeća i vidjeli da u nekim pitanjima nacionalna vijeća funkcioniraju kompaktno i istovjetno razmišljaju oko nekih općih interesa. Ali nacionalne zajednice se mogu podijeliti u one koje imaju sjedište u AP Vojvodini, i koje imaju stečena prava na obrazovanje, kulturu, informiranje, imaju svoje udruge, obrazovanje po cijeloj vertikali od predškolskog do fakulteta. To nemaju nacionalne zajednice i vijeća koji su u centralnoj Srbiji. Nacionalna vijeća odnosno nacionalne zajednice imaju razne probleme i različite prioritete pa ćemo sigurno inzistirati da u radnoj grupi budu pripadnici nacionalnih vijeća koji se razlikuju po tomu na kom nivou imaju obrazovanje i kulturu, mada kultura uglavnom isto funkcionira kod svih nacionalnih zajednica i svodi se na amaterizam. Ali i amaterizam ima svoje različite probleme jer neke lokalne samouprave ne izdvajaju sredstva za udruge nacionalnih zajednica i mislim da će u tom strateškom dokumentu biti puno vremena i puno diskusija posvećeno amaterizmu i odnosu lokalnih samouprava. Osim toga postoje i zajednice koje imaju svoje Zavode za kulturu ali samo na teritoriju AP Vojvodine.

U kojoj mjeri sredstva iz proračunskog fonda za nacionalne manjine mogu pomoći u financiranju udruga?

- I ove je godine obrazovanje bilo tema, šest milijuna dinara je bilo opredijeljeno za ustanove i 24 milijuna za udruge građana. Bila sam predsjednica Komisije za proračunski fond i mislim da su udruge i ustanove dosta slabo pripremljene za pisanje projekata. Ima nacionalnih vijeća koja su »pogodila temu«, konkurirala za potrebe svoje nacionalne zajednice za udžbenike, pisanje programa, elektroničke dnevnike itd. Ali malo je zajednica to uradilo. Čini se da je jako malo zajednica »shvatilo« temu. Više je bilo »pomiješanih« tema, kultura i obrazovanje, promocija narodne nošnje, modne revije... Mislim da su neke zajednice mogle bolje iskoristiti sredstva iz proračunskog fonda. U suštini treba raditi i s nacionalnim vijećima i s udrugama, više posvetiti pažnje i raditi na edukaciji za pisanje projekata. Sredstva su podijeljena i vjerujem da će udruge i ustanove koje su dobile sredstva koristiti ih na pravi način.

Ipak ta sredstva su dosta mala za sve nacionalne zajednice. Ako se uspoređujemo s Hrvatskom, Mađarskom recimo gdje svaka manjina svake godine dobije određena sredstva koja se raspoređuju na udruge i projekte ovdje su sredstva za udruge neizvjesna svake godine pa je i opstanak udruga u pitanju.

Nisu to velika sredstva, ali ima dobrih projekata koji su dobili i milijun dinara kao najveći iznos, dok je najmanji bio 200.000 dinara. Ne kažem da se mogu velike stvari uraditi ali mogu sredstva iskoristiti i za edukaciju nastavnika, otkup udžbenika itd. Zavisi tko se za što natjecao.

Udruge se trebaju više educirati u pisanju projekata. Projekt se ove godine trebao odnositi na obrazovanje, a neke zajednice su tražile sredstva za kulturu, modne revije, etnologiju...

Ali ako su sredstva ove godine opredijeljena za obrazovanje, onda udruge koje se bave kulturom nemaju gdje tražiti sredstva pogotovu ako ni njihove lokalne samouprave ne izdvajaju sredstva za projekte nacionalnih zajednica.

Ministarstvo nije određivalo koja će biti tema ove godine, prepušteno je to Koordinaciji nacionalnih vijeća. Znači nacionalna vijeća su prepoznala kao najveću potrebu obrazovanje i da proračunski fond bude namijenjen za obrazovanje. Tako da se Ministarstvo u to nije miješalo, da je Koordinacija odredila da je to kultura mi bi odredili da su sredstva namijenjena za kulturu i pisali bi natječaj za kulturu.

Da pređemo na drugu temu, izradu posebnog biračkog popisa. Imaju li sada sve manjine potreban broj upisanih pripadnika kako bi se održali neposredni izbori?

- Nemaju sve. Obilazeći nacionalna vijeća, oni koji su do sada išli na elektorske izbore su rekli da to njima odgovara i da će produžiti s elektorskim izborima. Mi smo inzistirali na tome da se potrude da pređu na neposredne izbore, jer su to pravi izbori. Ali, očigledno da nekim nacionalnim zajednicama odgovaraju elektorski izbori i Ministarstvo može samo dati preporuku da su bolji neposredni izbori.

Nije tajna koliko je ljudi upisano, već tko je upisan, i taj podatak može dobiti nacionalno vijeće kako bi vidjelo koliko je pripadnika upisano. Ali mislim da se za četiri godine, od izbora do izbora, u svim nacionalnim zajednicama jako malo novih pripadnika nacionalnih zajednica upisuje. Nacionalna vijeća jako malo rade na promoviranju upisa pripadnika svoje nacionalne zajednice u poseban birački popis. Svaka zajednica ima četiri generacije djece koja su napunila 18 godina i za koje se sigurno zna da nisu upisani. S tim mladim punoljetnim ljudima se može raditi i promovirati njihov upis u posebne biračke popise.

Ministarstvo će sigurno raditi na tome i voditi kampanju da se pripadnici nacionalnih manjina upišu o posebne biračke popise. Već smo uputili pisma načelnicima općinskih uprava da nam pošalju popis referenata koji rade na tim popisima u lokalnim samoupravama jer su posljednji izbori pokazali da nisu bili ažurirani, da se adrese, prezimena nisu slagali pa su u nekim mjestima ljudi imali problem glasati. Jedinstveni birački popis ne prati posebni, referenti podatke unose pješke pa se događaju greške. Do kraja godine ćemo organizirati sastanak s tim referentima da vidimo koji su problemi i da se to riješi, da se pomogne ljudima da se posebni birački popisi ažuriraju i da budu na višem nivou nego do sada. Posebno je problem i što se upisivanje odvija samo u općinama i da je nekim ljudima, posebno sa sela, teško dolaziti u općine te bi trebalo razgovarati da referenti odlaze i u mjesne zajednice.

Cijeli život ste i profesionalno i politički u manjinskim temama. Koliko su ljudi koji su profesionalno izvan toga zainteresirani, recimo u rusinskoj zajednici, za manjinsku tematiku i ostvarivanje prava? Koliko ih to zanima i koliko su aktivni, ima li dovoljno poticaja od države, ima li strahova, ustručavanja?

- Ljudi se u rusinskoj zajednici ne boje, ali to zavisi od sredine jesu li homogene, mješovite. Moja nacionalna zajednica najviše problema ima u obrazovanju. Imamo obrazovanje po cijeloj vertikali u Ruskom Krsturu, Đurđevu i Kucuri ali imamo problem s upisivanjem djece u rusinske odjele. To mislim da imaju i Slovaci i druge nacionalne zajednice. Nacionalna vijeća rade, i odbori za obrazovanje rade, ali ovaj saziv nacionalnih vijeća, barem govorim o onom u kojem ja sudjelujem, intelektualno slabi. Mislim da treba jako paziti kod stavljanja ljudi na liste i da na njima trebaju biti ljudi koji su zaista posvećeni svojoj nacionalnoj zajednici, koji prate što se događa u javnom životu svoje nacionalne zajednice. Ima takvih ljudi ali oni se ili povuku ili ih ne zovu. U ovim izborima koji dolaze, mislim da treba jako paziti i raditi na tome da se na liste stave reprezentativni pripadnici nacionalnih zajednica koji će se u te četiri godine posvetiti očuvanju i razvijanju identiteta svoje nacionalne zajednice. Koji će imati duh osjetiti nacionalnu svijest kako bi nešto i uradili.

Imaju li nacionalna vijeća dovoljno ovlasti da mogu raditi svoj posao u četiri oblasti?

- Po mom mišljenju imaju. Ali, mislim da implementacija, kako svih zakona u Republici Srbiji, tako i Zakona o nacionalnim vijećima je jako slaba. Mislim da su i financijska sredstva za nacionalna vijeća mala, da je puno obveza posebno u obrazovanju, a da su financije jako male. Treba poraditi i na tome da se povećaju sredstva nacionalnim vijećima jer raditi u te četiri oblasti, pratiti i ispunjavati sve ono što daju zakoni je jako teško. U službenoj uporabi jezika, kulturi, obrazovanju i informiranju prvo i prvo su potrebni kadrovi. Vjerujem da u odborima za te četiri oblasti ima ljudi koji su stručni, ali oni su posvećeni svojim poslovima i mogu biti samo savjetodavci predsjednicima vijeća, ali smatram da i predsjednike odbora koji stvarno rade treba na neki način nagraditi.

Kako komentirate što je nedavno prefarban naziv mjesta na hrvatskom jeziku u Sonti?

- To se stalno događa. Mislim da u Vojvodini nema table na kojoj su ispisani nazivi na jezicima nacionalnih zajednica na kojoj nešto nije ispisano. Pogledajte, i u Banatu i u Srijemu i u mom selu i u okolnim mjestima na mađarskom, slovačkom, rusinskom ili hrvatskom jeziku su uništene table. Barem na teritoriju Vojvodine Pokrajinsko tajništvo za upravu, propise i nacionalne manjine treba više raditi na tome jer postoje inspekcije koje bi trebale to uočavati. Govorim o Vojvodini jer mislim da se u Vojvodini najviše ispisuju ali i precrtavaju nazivi. O tome se prešutno ne razgovara, prešutno se obriše – dođu građani ili nacionalna vijeća pa to očiste i otklone ali mislim da bi to trebala biti tema resornih odbora u skupštini APV i na sjednici Skupštine APV vidjeti zašto se to dešava.

Kako vidite ulogu medija i javnosti u tome. Govore li mediji dovoljno i na koji način o nacionalnim manjinama? Kako ih predstavljaju?

- U prosincu mjesecu smo ministrica Čomić, pomoćnica Antić i ja bili u RTS-u i razgovarali s generalnim direktorom Draganom Bujoševićem povodom nepostojanja redakcije za nacionalne manjine u javnom servisu. Informiranje nacionalnih manjina u APV je uglavnom pokriveno, problem je naravno s lokalnim medijima jer znamo da su lokalni mediji privatizirani 2016. godine i ove godine ističe onih pet godina u kojima su prema zakonu morali informirati na jezicima nacionalnih manjina. Postavlja se pitanje hoće li se ta obveza produžiti ili ne. Mi znamo da je to informiranje u privatiziranim lokalnim medijima bilo neadekvatno, novinari nisu bili plaćeni, radilo se negdje skoro volonterski. U nekim samoupravama su radili dvije godine, a poslije nisu. Ako se o tome bude razgovaralo mislim da će biti više mišljenja da ne postoji informiranje na jezicima nacionalnih manjina na lokalima nego što postoji, a o kvaliteti da i ne pričam. To su kratke vijesti i muzika, i to je to.

U završnici je izrada Zakona o medijima, ima i pripadnika nacionalnih zajednica koji sudjeluju u izradi strategije o medijima i informiranju, tako da nastoje da se to riješi. To će, po mom mišljenju, biti jako veliki problem – informiranje na jezicima nacionalnih zajednica na lokalima.

Kako većinski mediji informiraju javnost o manjinama? Je li većinska javnost zainteresirana za probleme i život manjina u Srbiji?

- Kad smo bili u RTS-u oni kažu da je zastupljenost dobra, da imaju emisiju Građanin u kojoj prate život nacionalnih zajednica i emisije u kojima se promovira nacionalna kultura od kojih je jedna Kuhinja moga kraja. To je znači samo kuhanje i pjevanje. Ali mi imamo i svoju povijest i želimo znati i o sebi ali želimo i da svoju povijest i kulturu i identitete predstavimo i većinskom narodu. I onda se vraćamo na temu ispisivanja tabli, strahova zbog kojih ne izlazimo na izbore, strahova zbog kojih se ne upisujemo u posebne biračke popise. Netrpeljivost i animoziteti dolaze po mom mišljenju iz razloga što većinski narod ne zna dovoljno o manjinskim zajednicama, što se ne poznajemo. Ministarstvo će u što kraćem roku opet otići u RTS da vidimo što se događa i možda će se odnos RTS-a kao javnog servisa prema informiranju na manjinskim jezicima i o manjinama postaviti i na neki viši nivo.

Na koji način se Ministarstvo bavi pitanjem političke participacije i ravnomjernog zapošljavanja manjina u državnim i javnim službama?

- Znamo da je implementacija zakona koji se tiču sudjelovanja nacionalnih zajednica neadekvatna i da negdje ni ne postoji. Jasno nam je da moramo raditi na tome, ne samo mi nego i Ministarstvo za državnu upravu i lokalnu samoupravu, jer na primjer Zakon o zaposlenima u APV i jedinicama lokalne samouprave donosi to Ministarstvo. Sada se rade izmjene tog zakona i na neki način nismo zadovoljni tim zakonom. Prije neki dan smo bili u tom Ministarstvu i razgovarali smo o tome da treba ispraviti neke greške, posebno dio koji se odnosi na to da rukovodilac u jedinicama lokalne samouprave treba prepoznati za koja radna mjesta je potrebno poznavanje jezika nacionalne zajednice. Na zakon se više ne može utjecati ali može na podzakonska akta tako da smo se dogovorili da će u njima biti razrađeno što u sistematizacijama mora pisati – za koja radna mjesta je potrebno znanje jezika.

Drugo je pitanje ravnomjernog zapošljavanja pripadnika nacionalnih manjina? Što se radi na tome? Vodi li se o tome evidencija?

- Puno smo razgovarali kako to primijeniti. Je li adekvatan i mjerodavan upis u matičnim knjigama u kojima se možemo izjasniti o nacionalnoj pripadnosti. Ne može se uzeti poseban birački popis jer su ti popisi tajni. Treba utjecati, a to opet moraju raditi nacionalna vijeća, da se pripadnici nacionalnih zajednica barem u matičnim knjigama izjašnjavaju o nacionalnoj pripadnosti, što onda može biti i podatak kod zapošljavanja.

Naše ministarstvo će uskoro organizirati društveni dijalog baš o tom problemu – kako evidentirati pripadnike nacionalnih zajednica na određenim radnim mjestima. Već postojećim, ili novim u sistematizacijama i natječajima. Hoću reći da je taj proces otvoren, da smo konačno počeli o tome razgovarati, jer se dugo vremena ništa o tome nije razgovaralo. Sada smo započeli, otvorili smo ta vrata, da vidimo kako možemo pripadnicima nacionalnih zajednica pomoći da budu adekvatno zastupljeni u državnim tijelima, policiji i svim mjestima gdje imaju pravo.

Završena je još jedna faza dijaloga o izbornim uvjetima. Kako vidite situaciju oko izbora, dijaloga o izbornim uvjetima, bojkotu?

- Ja nisam za bojkot, nikada nisam bila za bojkot. Mislim da je bolje sudjelovati i u lošoj vladi, porodici, zajednici i da ako ima petero loših ali dvoje dobrih da uvijek to dvoje mogu prevagnuti. Jednostavno mislim da ne treba odustajati ni od društvenog dijaloga niti od dogovora jer ako su već dvije strane tu, a jedna strana se povuče, onda će ostati jedna strana da sama odlučuje. Po meni bojkot i odustajanje nije put kojim treba ići.

Sljedeće godine slijedi popis stanovništva. Na koji je način Ministarstvo uključeno?

- Ministarka Čomić je predložila u republičkom Savjetu za nacionalne manjine s premijerkom Anom Brnabić da popis bude elektronski u jednom dijelu. Kao što je na primjer uradila Republika Slovačka u kojoj je bilo dva tri mjeseca elektronski, a tko se nije elektronski popisao išli su popisivači. To se pokazalo jako dobro jer je puno pripadnika nacionalnih manjina negdje u inozemstvu ali i pripadnika većinskog naroda. Svakako ćemo promovirati i da se pripadnici nacionalnih zajednica izjasne o svojoj pripadnosti. Još jednom ćemo otići i u RTS da više pažnje posveti popisu, da ohrabri pripadnike nacionalnih zajednica da se izjasne o svojoj vjeri i o svojoj nacionalnoj pripadnosti.

Hoće li biti popisivači i pripadnici nacionalnih manjina tamo gdje žive?

- Da, to smo uradili. Bili su i predstavnici Republičkog zavoda za statistiku u Ministarstvu, to smo se sve s njima dogovorili. Jedan dio obrazaca je već i preveden na jezike na kojima nije bio i Zavod je već uputio nacionalnim vijećima obrasce da se prevedu koji su nedostajali. Neće biti problema ni s obukom pripadnika nacionalnih zajednica na lokalima koji će biti popisivači na jezicima nacionalnih manjina.

Bilo je govora o tome kako će na popisu stanovništva manjine imati pravo na višestruku nacionalnu pripadnost. O čemu se tu konkretno radi?

- Po mom mišljenju, kao pripadnici nacionalne zajednice, svi naši zakoni predviđaju izjašnjavanje po jednoj nacionalnoj osnovi. Postavlja se pitanje kako će se netko koji se upiše dvojno kao Rusin-Hrvat ili Mađar-Srbin upisati u poseban birački popis jer će se opet morati izjašnjavati po jednoj osnovi. Mislim da dvojno popisivanje nije primjereno jer naši zakoni i podzakonska akta nisu tome prilagođeni i svi zakoni su za određene nacionalne zajednice i što se tiče obrazovanja i kulture, informiranja, kako bi očuvali identitet. Po mom osobnom mišljenju upisivanje dvojne nacionalnosti neće pridonijeti očuvanju multikulturalnosti kojom se možemo ponositi.

(SzILSV, 25.09.2021)