ZAGREB - Nenad Čanak (56) zastupnik u Skupštini Srbije i predsjednik Lige socijaldemokrata Vojvodine (LSV) jedan je od najpoznatijih i moglo bi se reći najdosljednijih srpskih političara. Njegov osobni doprinos u slamanju politike Slobodana Miloševića nije se očitovao samo za političkom govornicom i u javnim istupima, već se voždu suprotstavljao i na ulici, u demonstracijama pred kordonima policije, navodi se na početku intervjua koji je lider LSV dao hrvatskom listu “Telegram” i koji prenosimo u celini:



Zalaže za veću auto¬nomiju Vojvodine i neprekidno upozorava kako od svih bivših federalnih jedinica Jugoslavije, samo status Vojvodine nije riješen. Razgovaramo s njim u glavnom vojvođanskog gradu, Novom Sadu, u trenutku kada izbjeglički val iz Sirije i drugih država Bliskog istoka, zbog ogra¬de na mađarsko-srpskoj granici, na svom putu prema Njemačkoj i drugim bogatim zemljama EU, kreće prema Hrvatskoj.

Sanduk europskog leša

Europa se suočava s velikom izbjegličkom krizom. Mađar¬ska je podigla zid, neke države već suspendiraju schengenske granice, raste ksenofobija…
- Ta je kriza pokazala da više ne postoje lokalne stvari, nego je svaka lokalna stvar dio globalnog mozaika. Prije samo 50 ili 70 go¬dina za nekoga tko je živio u Vojvodini bilo je potpuno svejedno što se događa u Siriji. Danas, ono što se događa u Siriji ili Ukrajini, ili na Arktiku, izravno utječe na život ljudi u Vojvodini i Srbiji. Ova kriza pokazala je da EU vode ljudi nedorasli tom zadatku, da je odlučivanje u EU odlučivanje na razini birokrata u Bruxellesu a ne državnika koji imaju ikakvu ideološku, idejnu ili filozofsku ko¬ordinatu onoga što treba uraditi. Oni se očigledno ponašaju - a to se sada potpuno jasno vidi - kao netko tko je svoje pozicije zauzimao prepričavajući fraze koje je čuo od svojih prethodnika, ne udubljujući se u njihovu suštinu. I kakvog li licemjerja: Europska unija, suštinski nastala rušenjem Berlinskog zida, sada gradi zidove. Svaki zid koji podigne još je jedan čavao u poklopac na sanduku leša Europ¬ske unije.

Kako se po vašoj ocjeni Srbija nosi s tim problemom?
- Vojvodina je postojbina izbje¬glica, ona nema starosjedilaca: svi su u Vojvodini odnekle došli i to uglavnom bježeći - tko pred Turcima, kao Srbi prije 310 godina, tko pred glađu iz krša Like i Dalmacije, Bosne, tko pred ovim ili onim. Ovdje su se skupljali. Za vrijeme rata u Bosni, Muslima-ni su bježali u Vojvodinu i bilo ih je, boga mi, dosta. Ljudi su ih prihvaćali i u mojoj kući odsjeo je novinar iz Bijeljine koji je pobje¬gao pred Arkanovcima. Nije imao kamo i samo je mene poznavao s ove strane Dunava i u mojoj je kući ostao koliko je trebalo. Ljud¬ska je dužnost pomoći i to se u Vojvodini zna. Nikakav problem ja nemam s tim. Kad su dolazile izbjeglice poslije Oluje, na tisuće njih je došlo, i to je bila stvar koja se mogla politički upotrijebiti, što je Miloševićev režim i činio. Jer, to je bila državna politika da se ti nesretnici, pobjegli u Oluji, upotrijebe kao alat za protjeriva-nje Hrvata iz Vojvodine: 27 sela u tom je trenutku etnički očišćeno. Obično se spominju Hrtkovce, ali zaboravlja se da je sve počelo u Slankamenu i Beški, Platićevu, Kukujevcima ili Rumi, gdje su na Bregu svaku noć letjele ručne bombe ljudima u kuće, u dvorište. Mi smo se već tada, kao stranka pobunili i organizirali sve što je bilo u našoj moći da se to spriječi, a tim ljudima pomogne.

Ipak, i u Vojvodini ima onih koji tu pokrajinu ne smatraju postojbinom izbjeglica...
- Takav primjer licemjerja je bio u Kanjiži, jednom od mjesta gdje je najveći pritisak izbjeglica. Nji-hov gradonačelnik, izvjesni Bimbo, kaže kako oni više ne mogu normalno živjeti od izbjeglica, da su morali uvesti autobuse koji će voziti djecu u školu, da se ne bi miješali s izbjeglicama - jer to su luđaci, koji se ne znaju ponašati i gaze poljoprivredne kulture i općenito su divljaci. Taj isti Bimbo u Vojvodinu je došao 1956. kao izbjeglica iz Mađarske kada su sovjetske snage ušle u Peštu. Bimbo je na sreću bio samo incident. Nakon oštrih osuda javnosti prestao je s tim porukama, a naše društvo može se pohvaliti da je solidarnošću daleko nadmašilo pojedine zemlje EU.

Lustracija režima

Zašto su odnosi Hrvatske i Srbije i danas tako teški i slo¬ženi, mada je od završetka rata prošlo već dvadeset godina?
- Uvijek sam se pitao o vezi između Prvog i Drugog svjetskog rata i shvatio mnogo toga iz riječi koje je francuski maršal Foch, glavni zapovjednik savezničkih snaga, izgovorio kada je vidio Versajski ugovor. "Pa ovo nije mir, ovo je primirje na 20 godina", rekao je i pogriješio samo za 56 dana. Vrlo slična stvar je i u odno¬sima Srbije i Hrvatske. Ne mislim da je u pitanju izravna paralela, kao između Prvog i Dragog svjetskog rata, pa da će biti nekakvog drugog poluvremena. Prilično sam uvjeren da do toga neće doći. Ali ni jedan od razloga zbog kojih je došlo do oružanih sukoba nije otklonjen. Nije otklonjen zato što je izostala lustracija, zato što smo mi koji smo se zalagali za lustraciju od bukvalno prvog dana tzv. demokratskih promjena u Srbiji, u studenome 2000. godine, bili i ostali manjina. Zbog toga se i dogodilo da se Nikola Šainović, optuženi i osuđeni ratni zločinac iz Miloševićevog vremena, vrati u zemlju poslije izdržane kazne i doslovno, s još neraspakiranim koferima, bude kooptiran u predsjedništvo jedne od vladajućih stranaka, Socijalističke partije Srbije (SPS), na čijem čelu je Ivica Dačić, ministar vanjskih poslova Srbije koji je bio glasnogovornik Slobodana Miloševića. Gdje riječ glasnogovornik na srpskom ima mnogo teže značenje nego na hrvatskom jeziku.

Krivce, dakle, vidite u onima koji su sudjelovali u politici devedesetih, a koji i danas imaju velik utjecaj?
- Nekima je rat bio brat, neki su na njemu gradili i financijsku i po¬litičku i svaku drugu moć. Njima nije u interesu da se objavi prava i puna istina o tom ratu u kojem je bilo mnogo stradalnika, onih koji su platili glavom sve to što se do¬gađalo. A da ne spominjem i sve prognane, sve uništene obitelji... Oni su bili nevažni u toj igri oli¬garhijskih elita. Kažem oligarhij¬skih elita, namjerno ne govorim o nacionalnim ili nacionalističkim, jer to su bile interesne elite. One postoje i danas: mijenjaju se, prerušavaju, danas u ovo sutra u ono, ali uvijek ispod toga su duboki ko¬rijeni službi, grupnih interesa lju¬di bez lica. Zato i imamo situaciju da što je desnija politika u nekoj zemlji, to je manje razloga da se nešto objašnjava.

Spomenuli ste desne politike. Kako biste ih opisali?
- Karakteristika balkanske desnice je upravo u tome da ona ide s pozicija čije nerazumijevanje ili traženje razjašnjenja je već sumnjivo samo po sebi. Njihova je vododijelnica: tko ne razumije zašto su Hrvati genocidan narod ili nie razumije zašto su Srbi kuga Balkana koju treba istrijebiti, taj ne razumije dušu srpskog ili hrvatskog čovjeka. Čim tražite bilo koji racionalniji odgovor nailazite na optužbu da niste dobar Srbin ili Hrvat, gdje titulu vrhovnog žreca i predsjednika kadrovske komisije za prijem u srpstvo ili hrvatstvo prisvajaju neki potpuno marginalni i minorni likovi koji se odlično uklapaju u interese spomenutih grupacija.

Notorni ratni zločinci

Što bi trebala učiniti Hrvatska, a što Srbija da međusobni odnosi dvije zemlje postanu bolji?
- Ni Srbija niti Hrvatska, ne trebaju učiniti bilo što jedna prema drugoj, već prema samima sebi. A sebe je najteže mijenjati. Srbija - a govorit ću o njoj, jer nemam običaj pričati o bilo kome tko ne može odmah da me uhapsi - se mora suočiti sa samom sobom.
Mora se suočiti s poviješću, a ne s mitovima, od bitke na Kosovu do Prvog i Drugog srpskog ustanka, pa do današnjih dana. Meni se uvijek samo od sebe nametalo nekoliko pitanja. Kakvi su to očevici grčke ili srpske povijesti Homer ili Filip Višnjić, kada su obojica bili slijepi?! Kakva je to slobodarska tradicija države koja je u proteklih šest stotina godina pod svojim imenom do 2006. postojala samo 36 godina? A u tih 36 godina bilo je nekoliko ubojstava vladara, nebrojeno afera i skandala, a vlast je čvrsto u rukama držala izvaninstitucionalna i neformalna grupa oficira pred-vođena Dragutinom Dimitrijevićem Apisom. San o slobodi ne čini slobodara, kao što san o teretani ne čini body bildera. Kada se krene s tih pozicija.onda je jasno i kako od notornih ratnih zločina¬ca u novije vrijeme dio javnosti u Srbiji proizvede nekakve heroje i "branioce srpstva". Onda je ja¬sno i kako se pravi kult ministara unutrašnjih poslova, od narodne pjesme „Nema nama Krcun Slobodana", do prvih "antikomunističkih" demonstracija upravo na sprovodu svemoćnog velikog brata svih službi, Aleksandra Rankovića! I, naravno, bilo bi dobro da se svi u regiji pogledaju kroz isto ovakvo ogledalo kakvo sam stavio pred lice Srbije.

Je li Srbija odlučila kojim će putem: ka Bruxellesu ili Moskvi?
- Aktualni predsjednik Vlade, Aleksandar Vučić, rekao je da treba imati u vidu cifre: 80 po¬sto vanjskotrgovinskog pometa Srbija ima sa zemljama u regiji, dakle zemljama bivše Jugoslavije i Europskom unijom. Najveći donator humanitarne pomoći je Europska unija. S druge strane, postoji duboko uvriježena, 19-stoljetna panslavistička priča koja se pretvorila u nekritičko obožavanje Rusa kombinirano s obožavanjem personifikacije čvrstorukaške politike Vladimira Putina. A imate i izjavu aktualnog predsjednika Srbije, Nikolića, koji, dok je bio 72 sata predsjednik Skupštine Srbije, us¬pijeva izjaviti kako ne vidi ništa problematično u tome da Srbija bude ruska provincija!

Koliko je ta proruska orijentacija danas snažna u Srbiji?
- Postoji jaka ruska mrežu u Srbiji. Ne bih rekao da je predvođena predsjednikom Nikolićem, ali Nikolić je svakako među istaknutijim članovima te mreže, što on ni ne krije. To se može vidjeti iz svake njegove izjave, a bilo je potpuno degutantno gledati njegovu servilnost prema VV. Putinu na Paradi povodom sedamdesete godišnjice oslobođenja Beograda, kada mu je na svečanoj bini čak pridržavao kaput, kao da je garderobijer, a ne predsjednik države domaćina. Tko danas drži kaput, sutra će čistiti čizme.
Ruska mreža je uspjela, kako mi to ovdje kažemo, dobiti Naftnu industriju Srbije za tepsiju ribe. Rusi sada bjesomučno isisa¬vaju zalihe nafte, prirodna bogatstva Vojvodine, ne vodeći računa ni o čemu. Njihova mehanizacija toliko je agresivna da po Banatu pucaju temelji kuća zbog crpljenja nafte, ali o tome nitko ništa ne smije reći. Rudna renta u Srbiji je tri posto, najniža u Europi i mnogo niža nego u Rusiji. Rusima nitko ništa ne smije reći, jer bože moj, Rusi će zavrnuti plin i svi ćemo pocrkati.

Ali, Srbija se sama dovela u situaciju velike ovisnosti o ruskom plinu...
- S jedne strane treba razumjeti razlog zbog kojeg se vrlo pipavo mora voditi politika prema Rusiji jer je Srbiji stavljena energetska omča oko vrata i može biti zadavljena već sutra. S druge strane, novcem koji se počeo pojavljivati Rusi financiraju najrazličitije tipove ekstremističkih organi¬zacija. Prošli ambasador Rusije, Aleksandar Konuzin, na jednom skupu u Beogradu ustao se i za¬pitao: Ima li ovdje Srba? Usred Beograda ambasador Rusije pita: Ima li ovdje Srba?! Aludirajući na ekstremistički odnos prema nacionalnom pitanju, kao da je htio reći: Tko nije spreman poginuti za Rusiju, nije dobar Srbin.

Četnici u paradi

Tko su još, uz predsjednika Nikolića, podupirači ruske mreže u Srbiji?
- Glavi igrač je SPS, Socijalistička partija Srbije, o kojoj sam već govorio kao o stranci koja je, umjesto da bude zabranjena, a njeno rukovodstvo lustrirano '2000. godine, sada nezaobilazan faktor u državi. Uopće ne razumijem zašto premijer Vučić, kome ona ne treba za većinu u Skupštini, drži i dalje SPS u vladi, osim ako to nije zbog izravnog pritiska Rusije. Jedino u tim koordinatama vidim razloge nevjerojatnog značenja SPS-a u Srbiji danas.

Zbog Putina je prošle godine bio pomjeren i datum proslave 70. godišnjice oslobođenja Beograda i velike vojne parade...
- Kada ste spomenuli paradu, bio sam pozvan, ali, naravno nisam otišao, zato što uopće ne vidim čemu služe parade u kojima se pomjera datum oslobođenje Beograda. Proslavu sedamdesete godišnjice oslobođenja pomjerate nekoliko dana ranije da bi Putin - dok je bio na putu ka Berlusconiju na jednu od njegovih čuvenih bunga-bunga partija, gdje se na najvišoj razini razmjenjuju spolne bolesti - svratio na paradu koja je zbog njega pomjerena danima ranije. Istodobno, iz kabineta predsjednika Srbije, Nikolić master Tomislava, njegov savjetnik, stanoviti Oliver Antić, traži da u vojnoj paradi sudjeluju i četnici. Ja sam, naravno, podržao taj prijedlog, ali pod uvjetom da četnici idu na čelu parade s rukama u vis, jer je to bila njihova uloga u oslobađanju Beograda.

Predizborni patriotizam

Obilježavanje godišnjice Oluje u Hrvatskoj kao i problemi s ćirilicom u Vukovaru izazvali su lavinu kritika u Srbiji. Je li se ta retorika odrazila na položaj Hrvata u Vojvodini i Srbiji općenito?
- Pokušat ću odgovoriti posred¬no. Prije dvije godine otkazana je parada ponosa u Beogradu jer su nadležni smatrali da se ne može jamčiti sigurnost sudionicima i da bi moglo doći do krvoprolića. To se predstavljalo kao pobjeda fašističkih grupacija nad državom, tipom organizirane paravojne sile koja može državu uhvatiti za vrat. Samo godinu kasnije održana je parada ponosa i nije bilo ni jednog incidenta. A radi se o sljedećem: ako se te snage mogu na stisak dugmeta pokazati jačima od države, a sutradan, opet na stisak nekog dugmeta, one se uopće ne pojave, očigledno je da iza toga stoji neka mnogo dublja priča, Da to i nije samo, kako bi se eufemistički reklo, "šačica ekstremista u redovima navijača'.

Želite li reći da se na isti način dozira i odnos prema hrvatskoj nacionalnoj manjini?
- Da, upravo zbog toga ne vidim nikakvo pogoršanje prema hrvatskoj nacionalnoj zajednici u Vojvodini. To ovoga trenutka nikome nije u interesu. Pitanje međunacionalnih odnosa u Vojvodini, vrlo često, u najvećem broju slučajeva, pitanje je instrumentaliziranja za dnevno političke svrhe. U ovom trenutku, dobra je vijest da nema potrebe za tim i mislim da zbog toga i nema nesporazuma, što ne znači da koliko sutra, ako to ustreba, ne može doći do promjene. Mnogo su dublji problemi s kojima se Srbija suočava i Hrvati u Vojvodini ovoga trenutka nisu potrebni nacionalistima i ekstremistima kao meta. A što se predizbornog patriotizma u Hrvatskoj tiče, ko-jeg ste spomenuli u prethodnom pitanju, mislim da će to najviše štete nanijeti Hrvatskoj.

Kako ocjenjujete rezultate vladavine naprednjaka i premijera Vučića?
- Da je napravljen privid da se nešto događa, točno je. Da je pre¬mijer Vučić, u percepciji građana, u svoje ruke uzeo glavne poluge vlasti u zemlji, uzeo je. Stara izreka kaže da vlast ne može biti dobra i loša, može biti samo jaka i slaba. Vučićeva vlast djeluje jako. Ponovit ću: djeluje. Očigledno je da Vučić, a govorim o njemu zbog toga što su njegova karizma i njegov osobni ugled među građanima mnogo viši od ugleda same stanke. Srpska napredna stranka (SNS) bi bez Vučića sutra pala s vlasti. Vrlo je važno to reći da bismo se razumjeli oko svega ostaloga. Vučić je učinio nekoli¬ko stvari koje su vrlo precizne. Prvo: ispoštovao je dogovore sa zapadnim partnerima što su oni i pozdravili na način kako to, u vrijeme BorisaTadića, nije bio slučaj. On ima podršku Zapada kakvu Tadić nije imao. Drago, Vučić je, u vrijeme prošlogodišnjih poplava u Srbiji, kada su iz redova Srpske pravoslavne crkve počeli stizati komentari kako su poplave božja kazna zbog nemorala u zemlji ili zato što je na Euroviziji pobijedila žena s bradom, opet za razliku od Demokratske stranke i prethod¬nih demokratskih uzdanica Srbi¬je, uspio ne samo smoći snage to ismijati, već je dao izjavu da ako netko nema što pametnije reći od toga, da je bolje da šuti i prihvati se lopate. To je bilo prvi put, koliko znam, da je netko potpuno neuvijeno rekao u brk Srpskoj pravoslavnoj crkvi da prestane lupetati gluposti dok se ljudi na nasipima tuku za svaki centimetar suhe zemlje.

Rak u pravosuđu

Što je s borbom protiv korupcije u Srbiji. Bilo je spek¬takularnih uhićenja tajkuna i krupnih riba, no čini se da je epilog izostao?
- Razdvajanjem sudbene i zakonodavne vlasti, što je osnova svake demokracije, u Srbiji je došlo do toga da sudska vlast, u određenom smislu, postane ne¬dodirljiva. Intaktnost sudske vlasti iskoristili su upravo oni koji su brutalnom voljom Miloševića, Šešelja i njihovih pomagača dovedeni na mjesta sudaca, a od kojih je veliki broj ostao na svojim mjestima. Čišćenje tih Augijevih štala je ozbiljan posao koji će se morati učiniti rukama koliko god nakon toga neugodno vonjale. Pravosuđe se mora pročistiti da bi moglo suditi. Jer, problem nije u izvršnoj vlasti: policija će uhapsiti, ali što ćemo s daljnjim procesuiranjem. I upravo tu, pravosuđe je u najvećoj mjeri, u Srbiji, a vjerujem i u ostatku regije, rak rana za provođenje strateških akcija.

Je li proces približavanja Srbije Europskoj uniji pomogao da se stvari kreću nabolje? Prihvaća li Srbija demokratske standarde kluba kojem se želi pridružiti?
- Poslužit ću se lukavošću koju su pokazivali komunisti pa ću upotrijebiti onu njihovu poznatu: ne slažem se s pitanjem. Pitate me je li približavanje Srbije EU utjecalo na promjenu standarda ponašanja u Srbiji, a znate isto tako dobro kao i ja da nije poanta u tome da će EU gledati što se događa u Srbiji, nego kako njoj izgleda ono što se događa u Srbiji.
Dakle, govorimo o prikazivanju prema napolje, a ne na praktičnoj promjeni unutra. Jer, faktičke promjene unutra ovise potpuno drugačijem setu uvjeta i okolnosti nego ono što EU vidi. Pitanje ljudskih prava, medijskih sloboda, pravosuđa... za sve to možete naći primjere da je savršeno i da vam to nitko ne zamjeri. To što to u praksi nije tako, ne bih isključivo prebacivao na aktualnu vlast, jer je to taloženo dugi niz godina. Jer, kada je Demokratska stranka imala, kako to ovdje kažemo - i nož i pogaču - u dobroj je mjeri organizirala društvo tako da ono, praktički, bude jednopartijsko višestranačje. Dakle, više je stanaka, ali jedna partija vlada.
Kompletno društvo tako je bilo podešeno. Zato i postoji vic iz toga vremena koji pita tko će -Srbin, Hrvat ili Albanac koji traže posao u Beogradu - prvi početi raditi. Odgovor je: član Demokratske stranke. Stranke se mijenjaju, vicevi ostaju.