NOVI SAD - U cijeloj regiji, pa i u Europi, dolazi do povijesnih revizionizama kao izgovora za banditsko ponašanje, rekao je za Glas Slavonije Nenad Čanak, predsjednik Lige socijaldemokrata Vojvodine. U razgovoru za taj mediji, list navodi da je Čanak poznat je kao jedan je od najdosljednijih kritičara režima Slobodana Miloševića i srpske agresije na Hrvatsku i BiH. Također, jedan je od rijetkih političara u Srbiji koji oduvijek otvoreno kritizira ideje i stavove za koje se zalaže Vojislav Šešelj. Tako je bilo i ovih dana, prije i nakon okupljanja pristalica Šešeljeve Srpske radikalne stranke u Hrtkovcima. U razgovoru za GS obrazlažio je svoje stavove, a dotakao se i aktualnog stanja u srbijanskoj političkoj svakodnevici, pri tome obrazlažući zašto drži da prosvjedi u Beogradu protiv politike i ponašanja središnje vlasti neće uroditi plodom.

(intervju u nastavku prenosimo u celosti i originalu)

* I ovaj put reagirali ste na skup Šešeljeva SRS-a i poruka koje su tom prigodom iz Hrtkovaca odaslane. Jesu li vlasti, iako se sve događalo na privatnom imanju Vojislava Šešelja, ipak mogle nešto više preventivno učiniti kako bi se očekivane poruke i kolorit skupa, poput poziva na "pravi četnički ručak", s osuđenim ratnim zločincem u prvom planu, ipak izbjegli?

- Organizacija ovakvog skupa jednako je sramota kao što je sramota za Hrvatsku da se ustaški pozdrav "za dom spremni" čuje u Jasenovcu ili kada bi se u Auschwitzu pojavila ploča "Sieg Heil". Te su stvari nedopustive. Prema mome dubokom mišljenju, vrijeđanje svih nevinih žrtava na ovim prostorima je nedopustivo. Mi smo kao stranka i ja osobno bili izuzetno aktivni u antiratnim prosvjedima toga vremena i u zaštiti naših susjeda hrvatske nacionalnosti. Prema našim izvorima, 24 sela su tada u Srijemu bila izložena takvom progonu. Sve u svemu, i ovo sada se dopustilo i ja sam to javno razumio i obilježio kao slabost države koja je morala intervenirati bez obzira na to što je to na privatnom posjedu, jer kao što ne možete na privatnom posjedu, koliko god on bio privatan, proizvoditi biološko oružje ili nešto takvo, tako ne možete ni ovo činiti.

*Kako općenito ocjenjujete današnju poziciju pripadnika hrvatske manjine u Srbiji? Je li ovo bio samo izoliran incident i mogu li se oni danas u svakodnevnom životu osjećati u daleko većoj mjeri ravnopravnim građanima Srbije nego što je to, primjerice, bio slučaj 90-ih godina, upravo u dijelu Vojvodine?

- Ne može se ovo uspoređivati s devedesetima, jer je to tada bilo državna politika, a danas to nije. Imali ste prije nekoliko dana u jednom naselju u Novom Sadu situaciju da pretuku ljude na ulici zato što su na pitanje "Jesu li oni krajišnici" odgovorili: "Ne, mi smo Novosađani." Hoću reći, nije ovdje uopće pitanje nacionalne pripadnosti i svoditi sve na nacionalnu pripadnost, koja doduše hoće biti izgovor ovim banditima i fašistima, bilo bi posve pogrešno i navođenje problema na drugi kolosijek. Problem je u tome što se Srbija kao država ne obračunava odlučno s tzv. navijačkim grupama koje su praktički kriminalne organizacije. Nema dovoljno oštrine u borbi protiv sijanja međunacionalne i međukonfesionalne mržnje i mislim da se na tome mora raditi. Ali, s druge strane, reći da je to državna politika bilo bi nepravedno i posve pogrešno, jer bi se time uklonila mogućnost da se na državu utječe da jače reagira, a u dosta slučaj ova država je brzo i efikasno reagirala. Tako da nije to praksa kao što je bila devedesetih kada se sve to zatvorilo u zavjeru šutnje i nikada nitko ništa ne učini niti spomene.

Isto tako, a to nije neka specifičnost Srbije, vidite i sami da u cijeloj regiji, pa i u Europi, dolazi do povijesnih revizionizama kao izgovora za, ono što bih ja nazvao, banditsko ponašanje. Vezati to za bilo koju ideologiju potpuno je pogrešno. U pitanju je metoda, a ne ideologija, jer iza toga neke velike ideologije nema. S druge strane, jedan od problemaje i nereformiranost sudstva. Mi imamo sudstvo koje u određenim trenutcima djeluje prema huliganstvu, imamo i kazne koje su čak pravomoćne, a ne provode se. Imate ljude koji imaju desetke kaznenih prijava, a koji su i dalje na slobodi i dalje se ništa značajno ne dogodi. Kao ozbiljna država morala bi osiguravati red, ne s policajcima na ulicama nego sviješću o neizbježnosti kazne.

*Koliko su te "bande" i njihovo djelovanje, a vrlo često upravo takva slika Srbije završava u europskim i svjetskim medijima, prepreka na putu Srbije u članstvo Europske unije?

- Europska unija ima puno svojih problema, uostalom cijela ta ružna slika o kojoj vi govorite, nažalost, može se vidjeti i u Mađarskoj, Poljskoj, da ne nabrajam dalje. Nije to specifikum Srbije, to bi bilo pogrešno tumačenje. Naravno da je to nedopustivo, ali to nema nikakve veze s Europskom unijom, to je civilizacijska stvar s kojom se Srbija mora suočiti, i to sama sa sobom, sa svojom prošlošću, naročito o užasu devedesetih i pitanja odnosa prema kompletnoj okolini. Ne možete istovremeno imati proteste protiv Albanaca koji drže pekare u Srbiji, a hoćete Kosovo u kojemu, praktički, živi dva milijuna Albanaca. I to su te nerješive zagonetke koje postoje zato da ne bi bile rješive, kako bi bile trajni izvor političkog, ne bih rekao prihoda, nego političkog djelovanja i političkog života raznih ekstremista i raznog političkog polusvijeta, tako da ja to drugačije ne bih ni definirao. Srbija se, dakle, mora suočiti sa sobom i pogledati u očišćeno ogledalo. Dok se to ne dogodi, vrtjet ćemo se u začaranom krugu. Naravno, to se ne odnosi samo na Srbiju, ali svatko treba prvo čistiti u svom dvorištu.

*Na posljednjim izborima za Skupštinu Vojvodine, 2016. godine, pobijedilaje koalicija "Srbija pobjeđuje" predvođena Vučićevim SNSom osvojivši više od 50 posto mandata. Što se dogodilo u posljednjih desetak godina u Vojvodini, da se u tolikoj mjeri promijenilo raspoloženje birača?

- Nisam baš siguran da se tu promijenilo raspoloženje birača, tu je bilo nešto drugačijih procesa. Recimo, ne treba zaboraviti da je pitanje takvih promjena na izborima pitanje kažnjavanja vlasti nezadovoljstvom obavljanja te vlasti, a ne nekakvim uspjehom onih koji dolaze na njihovo mjesto. U krajnjoj liniji, nemojte zaboraviti da se Demokratska stranka, čiji smo mi bili dugogodišnji koalicijski partneri, na kraju pretvorila u jedan tip interesne organizacije koja je na lokalnoj razini davala franšize svakoj grupi građana koja je željela nastupiti pod nazivom Demokratska stranka. To im se, naravno, obilo o glavu, čim se pokazalo da je Srpska napredna stranka u naponu snage i da raste, golem je broj takvih grupacija i pojedinaca pretrčao u njezine redove i oni su sada golema organizirana snaga partijske vojske s kojom je izuzetno teško boriti se. Ali tako konstruirana partijska vojske ima i bombu u svojim unutrašnjim temeljima, jer onog trenutka kada Srpska napredna stranka dobije manje nego što je dobila na prošlim izborima, tada će osipanje ići brže nego da je to stranka koja je okupljena oko nekog čvrstog vrijednosnog sustava.

Isto tako, ne mogu uspjeti ulični prosvjedi u Beogradu i drugim gradovima Srbije, jer iza njih ne stoji jasna ideologija, nego je to tehnička koalicija koja je antivučićevska. Ona je toliko unutar sebe heterogena da apsolutno ne može okupiti ni izbliza dovoljan broj ljudi da se naslute neke promjene, a kamoli da do njih i dođe. I to je bit priče, ne možete vi pričati ljudima stalno isto - "samo da sklonimo ove, pa će poslije biti lakše", kada je to slučaj od Miloševića pa do danas, gotovo na svakim izborima. I onda se ljudi umore od te stalne priče "s ovima ćemo lako". U krajnjoj liniji, ne treba zaboraviti da i kada je Milošević, u komunističkoj eri, dolazio na vlast, glavni stav je bio da sklonimo Ivana Stambolića, a "s malim Slobom ćemo lako." Pa se vidjelo što je to donijelo.

*Znači, držite da aktualni prosvjedi u Srbiji nisu početak većih političkih promjena, nego samo niz događaja koji u cjelini neće ništa bitno promijeniti?

- Ma nema ništa od njih, zato što jedina dva puta kada je ulica u Srbiji nešto učinila, to su demonstracije '96./'97, oko priznavanja rezultata lokalnih izbora i 2000. oko rezultata predsjedničkih izbora, kada je Milošević izgubio. To su jedina dva puta kada je ulica nečemu služila, ali u oba slučaja to je bilo da se obrane izborni rezultati. Dakle, ulica "poslije", a ne "umjesto" izbora.

Vraćanje kulturnog blaga

*Za kraj, kako ne bi sve ostalo samo na politici, podsjetimo i na vašu ulogu upravo u segmentu civilnog društva. Zaslužni ste za vraćanje otuđenih umjetnina iz Vukovara ...

- Riječ je o vraćanju zbirke Bauer, bilo je to 2001. godine kada se Demokratska opozicija Srbije nije još izbirokratizirala, nego je još uvijek nošena uvjerenjima koja smo imali da se treba boriti protiv Miloševića, ali ne samo protiv "ličnosti" nego i protiv načina i rezultata njegove politike. Kao predsjednik Skupštine Vojvodine u to vrijeme ostvario sam bliske kontakte s Istarskom županijom i tadašnjim županom Ivanom Jakovčićem. On je došao sa županijskom delegacijom u Novi Sad, mi smo tada ustrojili jednu divnu praksu - "Dani Vojvodine u Istri" i "Dani Istre u Vojvodini" koji žive i dan danas. On je želio pogledati to kulturno blago koje je tijekom rata u Slavoniji odneseno iz Vukovara. Stjecanjem okolnosti ono nije bilo uništeno nego je bilo sklonjeno u depoe muzeja u Novom Sadu. Naši aktivisti tu su odigrali veliku ulogu, jer su oni sačuvali registre tih kulturnih dobara, tako da smo mogli bez velikog problema identificirati koja su to dobra i jednostavno ih vratiti. To je bilo bez mnogo pompe. Nisam vidio nikakav razlog zašto bi se od toga trebala praviti velika politika, jer to nije naše i treba vratiti tamo čije je. Tako smo Jakovčić i ja to učinili. To je izazvalo, nažalost, dosta čudnih reakcija iz vrha tadašnjih vlasti i u Beogradu i Zagrebu, jer se smatralo da je to trebao biti posao državnih tijela. Ne znam za Jakovčiča, ja zbog toga, da budem iskren, nisam skupio neke političke poene u Beogradu, ali do njih mi i nije baš toliko bilo stalo ...

*... i obnovu mosta između Iloka i Bačke Palanke.

- I to se događalo u vrijeme kada sam bio predsjednik Skupštine Vojvodine (2000. - 2004. godine, nap. a.) kada je obnovljen most nakon bombardiranja (NATO-a, nap. a.) i to je bio jedan od prvih infrastrukturnih projekta koje smo napravili zajedno s kolegama iz Republike Hrvatske. Moram reći da smo se trudili koliko god smo mogli da Miloševićeva nedjela amortiziramo. Htjeli smo i pokazati da je atmosfera u Srbiji puno drugačija i da se trudimo vratiti povjerenje koje je ratom bilo duboko poljuljano. Nažalost, poslije atentata na Zorana Đinđića mnoge stvari su se promijenile i zato imamo ovo što imamo.

Demokratizacija i dencetralizacija

*Prije desetak godina, pa i manje, dosta je bilo razgovora o potencijalnoj većoj autonomiji Vojvodine u okviru Srbije. Je li ta priča danas, s obzirom i na spomenute rezultate izbora, dijelom zaboravljena u javnosti i daleko od realnosti?

- Ta priča ne može biti zaboravljena zato što je ona dio šire priče o demokratizaciji i decentralizaciji Srbije u cijelosti i Srbije kao oblika civilnog društva. To je bit priče, i upravo zbog toga će se ta priča stalno vraćati. Nekada je ona atraktivnija, a nekada manje atraktivna tema. Nekada je u središtu javnosti, nekada nije, ali ono što je sigurno, ona ne može nestati jednostavno zato što nijedan drugi pristup osim demokratizacije i decentralizacije, koje su u Srbiji neodvojive jedna od druge, ne može donijeti rješenja koja su nam potrebna.

(SzILSV, 15.05.2019)