Dodik neće uspeti, Srbiji je voždova preko glave

 
 
Pokrenimo Vojvodinu
Iz medija | Petak, 20. 01. 2017. | Komentara: 0

Dodik neće uspeti, Srbiji je voždova preko glave

SARAJEVO - Proslava neustavnog Dana Republike Srpske i susret predsednika Srbije Nikolić magistar Tomislava sa Momčilom Krajišnikom delovi su istog mozaika. Potpuno je, naime, jasno da time što se sreo sa čovekom koji je u Hagu pravosnažno osuđen na dvadeset godina robije zbog progona i raseljavanja nesrpskog stanovništva u Bosni i Hercegovini, predsednik Srbije javnosti poručuje ne samo da Krajišnika uvažava, ne samo da se ne protivi onome što je on uradio nego i da razume razloge zbog kojih je Momčilo Krajišnik izvršio zločin za koji je osuđen. Reč je, dakle, o direktnom priznavanju legitimiteta ideje koju je devedesetih godina 20.veka promovisao nacional-socijalistički režim Slobodana Miloševića, kaže u intervjuu za sarajevski nedeljni list „Dani“ predsednik Lige socijaldemokrata Vojvodine Nenad Čanak. - Sve se nadajući da će to neko jednom ipak čuti, često ponavljam da bez lustracije, bez suočavanja sa prošlošću, Srbija neće daleko odmaći od stanja zamrznutog rata sa susedima.

LSV

Proslavu neustavnog Dana RS-a, kojem je prisustvovao “nelustrirani” predsjednik Nikolić, ipak je organizovao Milorad Dodik, koji je u vrijeme dok je tadašnji zamjenik Vojislava Šešelja ne samo crtao granice velike Srbije nego i vršio smotru srpskih jedinica koje su učestvovale u ratnoj agresiji Srbije na Hrvatsku i BiH, bio u stranci Ante Markovića.
- Ljudi se menjaju, znate… Imamo i drugačijih primera: na Dodikovoj bini je 9. januara stajao Tomislav Nikolić, ali ne i Aleksandar Vučić.

Koji je u svom telegramu Dodiku poručio da će RS “uvek i zauvek imati podršku Srba i srpske Vlade”.Može li se, dakle, istovremeno podržavati Milorad Dodik i jedinstvena BiH?
- Ne može. Međutim, podsećam vas da je Aleksandar Vučić, pokušavajući da pokaže dobru volju i da na tom užasnom stratištu Bošnjacima pruži ruku prijateljstva, u julu 2015. ipak otišao u Srebrenicu, što je, po mom sudu, bio hrabar čin. S druge strane, zalagati se za Republiku Srpsku kao za dejtonsku tvorevinu je jedno, a nešto sasvim drugo učestvovati na obeležavanju proslave u Banjaluci, koja nema veze sa Dejtonom. Dakle, nemojmo pod istim imenom Republike Srpske podrazumevati dve različite stvari, pa ih koristiti kako kome padne na pamet.

Šta hoćete da kažete?
- Ostavljajući na stranu moje lično mišljenje o Republici Srpskoj, hoću da kažem da sam telegram premijera Vučića razumeo kao poruku koja je u skladu sa duhom Dejtona. A odlazak Nikolić mastera Tomislava u Banjaluku, kao i njegov susret sa Momčilom Krajišnikom, shvatio sam kao logičan nastavak one politike koja je aktuelnog predsednika Srbije devedesetih dovela na Romaniju, gde je proglašen za četničkog vojvodu.
Ali, vratimo se na priču o Dodiku. Koliko puta smo u istoriji imali primere socijalista ili socijaldemokrata koji su se preobratili u nešto sasvim suprotno? Pre nego što je postao fašista, Benito Musolini je, na primer, bio zagriženi socijalista; Adolf Hitler takođe. Vojislav Šešelj se početkom devedesetih zalagao za obnovu Demokratske stranke i bio silno uvređen kada mu nije dozvoljeno da uđe u Inicijativni odbor za njeno formiranje.U tom smislu me mnogo ne iznenađuje obrt koji je napravio Milorad Dodik.Tim pre što je biti populistički ekstremista kudikamo lakše i ugodnije nego biti istinski socijaldemokrata. Uostalom, još od reuspostave višestranačja, na Balkanu je uspeh “preko noći” san gotovo svakog političara.

Kako se do toga dolazi?
- Pomoću populizma i demagogije. Kad god političar željan uspeha svoju politiku stavi “na steroide”, on je malo ili više posoli nacionalizmom, nakon čega ona postaje “ista, samo malo jača”. Naravno, ta “bolja i jača” politika ubrzo kreće da se pretvara u karcinom koji proždire sve oko sebe. Eto, to se dogodilo Miloradu Dodiku, koji je, sećam se, svojevremeno sa puno ponosa govorio kako u Republici Srpskoj nema radikala, i to zato što je on sam otkrio recept kako da im dođe glave.

Kako?
- Tako što je u predizbornoj kampanji građanima uvek obećavao više od radikala. Kasnije, čim izbori prođu, radi se šta se može, ne obazire se mnogo na obećanja. Ta strategija može da uspe jednom, ali postane li način funkcionisanja, čovek logično ostaje zarobljenik sopstvenih reči i manipulacija. Milorad Dodik je, s tim u vezi, u RS-u već napravio veoma lošu atmosferu, koja podrazumeva i veliki rizik.

Kakav rizik?
- Ako bi, recimo, Dodik već sutra zakrenuo svoj politički kurs, naišao bi ne samo na ogroman otpor svojih trenutnih sledbenika nego bi neminovno bio doveden u situaciju da onima na koje se danas najviše oslanja, a to je pre svega administracija Vladimira Vladimirovića Putina, mora da objašnjava razloge svog eventualnog zaokreta. Kao predsednik entiteta BiH, gde je Milorad Dodik danas najrađe viđen gost? U Moskvi, naravno. Što, najblaže rečeno, nije isti nivo i što, najzad, pokazuje da je ovde reč o direktnoj političkoj poruci.

Primajući Milorada Dodika, kakvu tačno poruku predsjednik Putin šalje Srbiji, a kakvu BiH?
- Sve što se na tom planu događa, zlosutno me podseća na Osetiju i Abhaziju, na Krim i na ostale periferne delove na kojima je Rusija vojno intervenisala; na delove tuđih teritorija koje je Moskva preko noći priznala kao nezavisne države ili ih samo sebi prisajedinila, čime je na globalnom nivou učinila isto što je na Balkanu devedesetih činila Srbija Slobodana Miloševića, praveći vaninstitucionalne i ni od koga priznate “srpske autonomne oblasti”.

Da li Milorad Dodik računa na podršku Rusije kada govori o nekoj novoj velikoj srpskoj državi, u koju bi, pored Srbije, RS-a i četiri opštine sa sjevera Kosova, ušla i Crna Gora, sa svojim, kako Dodik kaže, “vraćenim dominantno srpskim predznakom”? Ta Dodikova država je, doduše, modifikovana - nešto je manja od one koju su devedesetih crtali Šešelj, Nikolić i Vučić.
- Modifikovana je onoliko koliko je Srbija gubila ratove. I to ne samo vojno nego i politički.Podsećam vas da je Srbija vojno izgubila rat u Hrvatskoj i BiH, a politički u Makedoniji i u Crnoj Gori. Međutim, u čemu je tačno danas problem sa Dodikovom “velikom državom”? Prvo, opet ostavljajući na stranu šta o tom Ustavu mislim, a ne mislim ništa dobro, Milorada Dodika bih moga da pitam otkud mu pravo da u svoju “veliku državu” uvede i četiri kosovske opštine, budući da u Ustavu Srbije piše da je Kosovo i Metohija deo Srbije. Znači li to da Dodik ne priznaje Ustav Srbije? Ko ga je ovlastio da trguje i prisajedinjuje opštine i teritorije kako mu padne na pamet? Ko mu je, suprotno Ustavu Srbije, dozvolio da se odriče ostatka Kosova, da se meša u unutrašnje stvari Srbije?! Pritom, ponavljam da je reč o predsedniku entiteta nama susedne i prijateljske države koji se, bez ikakve grižnje savesti, oglušuje i o odluke Ustavnog suda rođene države Bosne i Hercegovine. Najzad, kada već tako opušteno govori o “velikoj državi” u čijem sastavu bi bile Srbija, RS, deo Kosova i Crna Gora, razmisli li nekada Milorad Dodik o tome da li bi baš svi u Srbiji želeli da sa njim žive u istoj zemlji?

Šta Vi mislite? Dodik kao da polako postaje novi srpski vožd…
- Voždovi tog tipa uvek su dolazili iz dijaspore. Podsetiću vas da je najveći Nemac bio poreklom iz Austrije, najveći Rus iz Gruzije, najveći Francuz sa Korzike… U tom smislu je valjda red i da najveći Srbin dolazi odnekud izvan Srbije. Ipak, ostaje pitanje na osnovu čega taj “najveći Srbin” misli da bi ga Srbija danas oberučke prihvatila. Lično, u to baš i ne verujem.Tim pre što je građanima Srbije preko glave srpskih voždova.Za ovaj život im je bilo dovoljno ratova, stradanja, velikih reči, a malih plata, “velikih nacionalnih ideja” koje prati svakodnevno urušavanje svega postojećeg. Eto, zbog toga, dakle, ne verujem u Dodikov uspeh, bez obzira na to što iza predsednika bosanskohercegovačkog entiteta stoji neki od alternativnih planova ruske politike koji podrazumeva da se od tvorevine o kojoj govori, napravi zona permanentne nestabilnosti na Balkanu, kojom bi Rusija u budućnosti mogla da trguje sa Evropom i SAD-om. Siguran sam da bi u tim koordinatama trebalo tražiti uzroke Dodikovog najnovijeg izliva patriotizma u mozak.

Postaje li Srbija talac srbovanja Milorada Dodika, kako to tvrde neki srpski analitičari?
- Srbija bi, pre svega, mogla biti talac Rusije i talac sopstvenih zabluda, ne Milorada Dodika.Jer, ma šta o sebi mislio, Dodik ipak nije igrač tog kalibra. Nije sporno da je politika koju on vodi voluntaristička; tim pre što se, umesto da vodi računa o ustavima, o zakonskoj regulativi, Dodik, po miloševićevskom receptu, čvrsto drži teze - nije važno, mi smo jači. Nažalost, tokom devedesetih nam se u više navrata dokazalo da Srbija ne da nije jača, nego je toliko slaba da je izgubila svaki rat u kojem je učestvovala od 1991. do danas. Što je, umesto planiranog proširenja, značilo smanjivanje teritorije, progone i propadanje sa prostora koje je Srbija smatrala zonom svog uticaja, ili, kako to vole da kažu srpski nacionalisti - srpskim zemljama. Naravno, od tih silnih srpskih zemalja na kraju su ostala isključivo srpska zgarišta. Zato i postavljam logično pitanje: otkuda nekome danas pravo da nastavlja tu politiku?
Otkuda, recimo, sin Ratka Mladića na Dodikovoj bini? Jasno je - zato što Ratko Mladić nije bio u situaciji da se na toj istoj bini pojavi. Jer, da je na slobodi, verovatno bi i Ratko Mladić tu bio.

Šta je sa porukom Emira Kusturice? Odakle ta opsesija atomskom bombom? Negdje devedesetih, u intervjuu za NIN, Kusturica je rekao kako mu je žao što Milošević nema atomsku bombu jer bi, da ju je imao, Zapad valjda drugačije razgovarao sa Srbima.
- Kusturica je umetnik, a ja imam razumevanja za umetnike koji, kada nešto žele da naglase, koriste metafore. Problem je u tome što Kusturicine reči mogu biti veoma opasne, možda čak i opasnije od “džepne atomske bombe” koju je spominjao. Zašto? Pa, zato što pominjući oružje za masovno uništavanje, čak i kao stilsku figuru, vi zapravo pretite masovnim uništenjem kao legitimnim sredstvom političke borbe. Ono što ljudi od imena i znamena upotrebe kao stilsku figure, to se veoma često na ulice izliva kao veoma konkretna i brutalna akcija. Drugim rečima, onim što je izgovorio, Kusturica je svakome ko ga je slušao dao za pravo da se smatra delom te atomske bombe koja će učestvovati u masovnom uništenju “srpskih neprijatelja”. Ta podela na “vaše” i “naše”, na “njih” i na “nas” dovela je do mora krvi na prostoru nekadašnje SFRJ.

Mislite li da to o čemu govorite na umu danas ima vlast u Srbiji? Pogledajte šta se sve dogodilo tokom posljednjih desetak dana: “ruski voz” koji je zaustavljen na granici sa Kosovom; hapšenje Ramuša Haradinaja u Francuskoj po srpskoj potjernici; odlazak predsjednika, patrijarha SPC-a, ministara u Vladi na Dodikovu protivustavnu proslavu u Banjaluku; šef srpske diplomatije Ivica Dačić otvoreno vrijeđa Hrvatsku, prijeti Makedoniji i Crnoj Gori; specijalni izaslanik premijera Vučića u Zagrebu, na proslavi Badnje večeri, kaže da će Srbija Srbe u Hrvatskoj “štititi svim raspoloživim sredstvima”... Čekajte, šta je ovo?!
- Najblaže rečeno, Srbija danas vodi nekonzistentnu politiku: dok se sa jedne strane trudi da popravi svoj imidž, sa druge, čim se približe neki izbori, kreće da duva u ratne trube. Doduše, nije jedina - pogledajte samo šta se događa u Hrvatskoj.
Kada je reč o Srbiji, tim upornim insistiranjem na naciji, na državi, na crkvi, zatučena je i uništena građanska Srbija i veliko je pitanje hoće li ona uopšte uspeti ponovo da ustane. To prelaženje onih koji se zaklinju u građansku opciju u takozvane demokratske nacionaliste...

Zašto takozvane?
- Zato što je “demokratski nacionalista” isto što i krokodil vegetarijanac. Može se biti patriota i demokrata, ali demokrata i nacionalista pojmovi su koji jedan drugi isključuju. Sve u svemu, “transferi” o kojima govorim doveli su do toga da današnja Srbija, u toj svojoj rastresenosti, u tom nesporazumu, u stalnoj borbi da se sve promeni, ali da se ništa ne pomeri, da se sa jedne strane napravi međunarodni i diplomatski i ekonomski proboj, a da se istovremeno ne takne ni u jedan razlog koji je devedesetih doveo do izopštenja Srbije iz društva razvijenih i civilizovanih evropskih zemalja, naše društvo gurnulo je u mrak i podzemlje u kojem polako ali sigurno rastu fašističke grupacije, uglavnom finansirane od najcrnjih krila Srpske pravoslavne crkve, ruskih obaveštajnih službi i sl. Kada sve to jednom izađe na svetlost dana, Srbija će imati ozbiljan problem koji će teško biti u stanju da reši.

Hoće li Srbiji i Balkanu u tome pomoći Zapad? Evo, visoki predstavnik u BiH uporno prijeti Miloradu Dodiku, koji se s uspavanom EU, izgleda s punim pravom, isto tako uporno sprda, nastavljajući da radi što mu je volja. Zašto je Zapad tako indiferentan?
- Ne bih ja to nazvao indiferentnost; pre bih rekao da je EU u kumulativnoj fazi: odgovor EU koji se još “kuva”, biće, bojim se, veoma komplikovan i težak. Brisel se danas suočava sa mnogo vlastitih problema: duboko ih je s jedne strane poljuljao Brexit, dok ih je sa druge na neki način preplašila pobeda Donalda Trampa, tačnije, njegova duboko populistička, izolacionistička i ksenofobna politika. U tom smislu ćemo tek videti kako će se sve to odraziti na Balkan. Jasno je da se EU od početka oslanjala na koncept meke sile koja ne pribegava violentnim metodama. Ipak, u vremenu pred nama Brisel će morati da se izjasni o tome koliko je, u datim okolnostima, takav pristup efikasan. Ne zaboravite kako su se devedesetih odvijali ratovi na prostoru bivše Jugoslavije, koliko su međunarodne snage, dok nije došlo do direktne vojne intervencije, bile ponižavane - od vezivanja francuskih vojnika za bandere, što su činili Radovan Karadžić i Ratko Mladić, do uloge holandskog bataljona u zaštićenim enklavama kakva je Srebrenica. Sve u svemu, Evropa će, dakle, morati da se odluči da li će ići ka koherentnijoj spoljnoj politici potkrepljenoj čvrstom pretnjom direktnom vojnom intervencijom ili će se naći u svetu za koji naprosto nije dovoljno spremna. Ono što je izvesno, a čemu se nadaju ovdašnji “evroskeptici”, Evropa sasvim sigurno neće nestati. Ona će se menjati na ovaj ili na onaj način, ali države koje čine EU sigurno neće nestati.

A Rusija?
- Na moju veliku žalost, Moskva Srbiju, BiH, Makedoniju i Crnu Goru vidi isključivo kao sitninu kojom će trgovati za potrebe svog glavnog interesa, svoje glavne interesne sfere, a to je Ukrajina. Svi koji se oslanjaju na Rusiju očito ne vide da će biti preko noći ostavljeni sami sa sobom u slučaju da Moskva uspe da se iscenka oko Ukrajine kao svog glavnog plena. Takva politička kratkovidost će nas, bojim se, sve zajedno ostaviti u veoma lošim odnosima, u veoma lošoj i političkoj, i ekonomsko, i društvenoj klimi. Tome bismo se možda mogli odupreti samo ako se vratimo na početak priče: ljudi koji žive na prostorima jugoistočnog Balkana pokazali su da mogu da žive zajedno; e, onda su ih njihove elite ubedile da to nije istina. U ratove se, poznato je, ulazi kada hoćete, ali se izlazi kada ko može. Zemlje Zapadnog Balkana iz ratova devedesetih nikada neće izaći ako ne krenu od nečega drugoga, ne od toga ko je počeo. Jedini način da se na to stavi tačka je da za sve počinjeno jednom neko i odgovara. To da neko odgovara zove se - lustracija.

Može li, prije te lustracije, na Balkanu početi novi rat?
- Na Balkanu je rat uvek moguć; on može početi svakog trenutka. U Srbiji, na primer, imate takozvane navijačke grupe, koje egzistiraju potpuno nezavisno od sportskih društava. Navijačka grupa postala je eufemizam za organizovane paravojne jedinice koje imaju sistem komandovanja, hijerarhiju, organizaciju, sistem veze... Tim grupama je samo potrebno podeliti oružje, pokazati im gde da pucaju, u koje tačke i... Da li će to biti spoljni ili unutrašnji neprijatelj, njima je svejedno, samo da imaju gde da pljačkaju. I u samoj Bosni i Hercegovini položeno je nebrojeno “zmijskih jaja” koja samo čekaju da se izlegu.Pitanje je trenutka kada će to da se odobri, kada će ih neko ohrabriti. Hoću da kažem da je Balkan prostor na kojem imamo konstantno stanje zamrznutog rata. Kada će ono biti odmrznuto, kada će se sa reči preći na dela, to bi se, verujem, u ovom momentu malo ko usudio sa sigurnošću da prognozira. U svakom slučaju, baš kao i devedesetih, ništa, nažalost, nije isključeno.

(BILSV, 20.01.2017)



Iz medija | Ponedeljak, 18. 03. 2024. | Komentara: 0

Čisti izborni uslovi su odlika normalne, pristojne, demokratske zemlje

Čisti izborni uslovi, po mom mišljenju, nisu ni mesto ni predmet cenjkanja, jer se tu ne govori o političkom programu ili ideji da li Srbija treba da ide malo više levo ili desno i da li porez treba da bude manji ili veći. 
Iz medija | Utorak, 05. 12. 2023. | Komentara: 0

Vreme je da se probudimo i pokrenemo Vojvodinu

Lider Lige socijaldemokrata Vojvodine-Vojvođani Bojan Kostreš kaže da na pokrajinskim izborima očekuje da se čuje glas Vojvodine i Vojvođana. U intervjuu za „Politiku“ prvi na listi „Vojvođani – Liga socijaldemokrata Vojvodine-Vojvođani, Demokratska zajednica vojvođanskih Mađara, Zajedno za Vojvodinu – Bojan Kostreš“ navodi da većina partija i koalicija koje učestvuju na pokrajinskim izborima nije našla za shodno čak ni da reč Vojvodina stavi u naziv svoje liste i ističe da to dovoljno govori o njihovom odnosu prema pokrajini.
Iz medija | Četvrtak, 23. 11. 2023. | Komentara: 0

Vojvodina je evropski motor Srbije

Ubrzani razvoj Vojvodine je zasigurno kraći put Srbije u Evropsku uniju. Vojvodina je za nas pokrajina kojoj je tolerancija drugo ime. Multietnička i multikulturalna Vojvodina primer je sklada kakav mora da postoji. Zato je važno da se ono što se u Vojvodini proizvede i pošalje prema Srbiji, u budžet Srbije, podeli na ravne časti. Samo decentrazovane države mogu brže napredovati, rekao je predsednik Vojvođana LSV Bojan Kostreš u intervjuu za Novi magazin.



ARHIVA VESTI (izaberite datum):


facebook